zanimljivo je u sudbinama prijatelja uočiti male, jedva zamjetne i naizgled potpuno nevažne odluke koje u budućnosti rezultiraju velikim životnim promjenama. još je zanimljivije kako u vlastitom životu takvih odluka postanemo svjesni tek nakon što nam se život stubokom promjeni. jedna takva odluka u životu naše obitelji bila je ona kad smo odlučili nabaviti dvije koze. domaća jaretina, mlijeko i pokoji sir za našu obitelj i rodbinu bili su temeljni razlozi te odluke. sjećam se, bilo je tu i malo straha jer - što mi znamo o kozama.

prve dvije koze kupili smo u kolovozu 2016. godine od dragog nam susjeda koji nam je prenio ona osnovna znanja o kozarstvu. sjećam se kad sam se prvi put zavukao pod kozu kako bih je pomuzao: gledah susjeda kako to radi s lakoćom, a ja niti kap ne mogu iscjediti... gledao ja tako tu kozu, ona gledala mene, ritnula se par puta nogom kao da mi kaže: "ne tako, ne vuci nego stisni!" - i poteklo mlijeko...

došla je jesen te godine i koze su trebale biti naparene kako bismo u proljeće 2017. dobili jariće, a potom i mlijeko od kojeg smo planirali raditi sir. zbog toga smo nabavili jarca koji je pošteno odradio svoj posao i tako osigurao svoje mjesto u štali. stiglo je proljeće 2017., koze su se ojarile, i mi smo počeli musti mlijeko... i svidjelo nam se! svidjelo nam se toliko da smo ubrzo nabavili još 6 mladih jarica koje su krajem siječnja ove godine postale mame.

i svidjelo nam se kozarstvo toliko da smo odlučili pokušati napraviti od tog dražesnog, ali i korisnog hobija obiteljski posao. zbog toga smo tijekom hladnih zimskih dana i marina i ja prošli tečajeve o sirarstvu i uzgoju koza u oganizaciji savjetodavne službe u karlovcu, razgovarali i razmišljali o zajedničkom nastupu na tržištu s drugim opg-ovima na ovom području. planovi su iskovani: nabavit ćemo još ovog proljeća desetak mladih jarica kako bismo povećali proizvodnju mlijeka, napravit ćemo još jednu štalu, razmišljamo i o kravi ili dvije, a sanjamo i o kušaonici... ali prije svega i kao preduvjet svega: pokrenut ćemo mini-siranu. jest, možemo mi proizvoditi sir i prodavati ga „na crno“, no da budem iskren - strah me živjeti u strahu. osim toga, kao proizvod potpuno legalnog pravnog subjekta naši se sirevi mogu pojaviti na stolovima malih i velikih turističkih objekata - jednako kao i u obiteljskim hladnjacima. teška je i mukotrpna bitka s institucijama države - toga smi svi nažalost svjesni - no nadu nam uljevaju entuzijasti savjetodavne službe. Sve se nekako nadamo da će ova priča doći do sretnog početka...

kako god bude, trenutačno smo u uređenju sirane. lijepe se pločice, oblače drvene grede u gips, maljaju zidovi... mnogi građevinski detalji otkrivaju svoju nužnost tek kad se suočimo sa činjenicom da ćemo proizvoditi hranu, hranu koju će netko jesti i o čijem zdravlju moramo razmišljati i u trenutku kad fugiramo pločice ili razbijamo betonsku podlogu radi ugradnje sifona. vjerujemo i nadamo se da neće mogo vode proteći đulinim ponorom prije nego li ovaj uvodni dio naše obiteljske priče završi i mi dobijemo formalni pristanak za početak rada.