Sjećate li se “Pulp fictiona”, scene s početka filma u kojoj se John Travolta i Samuel L. Jackson voze u autu i razgovaraju o razlikama McDonaldsovih hamburgera u SAD-u i Europi? Koliko se god činilo jednostavnim, vjerujem da je bilo poprilično teško napisati taj dijalog. Iako dva okorjela kriminalca pričaju o banalnosti, cijela je scena vrlo zanimljiva: teško je, iznimno teško, zainteresirati gledatelje ili čitatelje za nešto tako svakidašnje.

Jednako je teško nešto reći o onome što se događa u kozarstvu tijekom zimskim mjeseci. Zapravo nije: ne događa se gotovo ništa - ali kakva bi to bila objava?!? Kozji ciklus započinje krajem zime kad počinju jarenja i lijepo je vidjeti ta mala stvorenja kako već dva-tri sata nakon rođenja veselo skakuću i znatiželjno proviruju iza svojih mama. Dolaskom pravog proljeća kreću ispaše, mužnja, sirenje, spremanje sijena da bi veliko finale bilo u jesen kad jarac najavljuje sezonu parenja lomeći rebra svom vlasniku (mada se iskreno nadam da to ipak neće postati tradicija). Nakon mrkanja kozji život biva sveden unutar zidova štale i jedino što je potrebno jest ujutro i navečer dati im hranu - kombinaciju sijena, zobi, kukuruza i mekinja - te naravno vodu. Koze se sve više i više pretvaraju u bačvice s nogama i prilično ih je zabavno gledati kako se gegaju, ali i prognozirati koliko jarica nose.

Bude i lijepih zimskih dana kao što je sada ovaj period kada su dani dosta topli i nema snijega. Puštamo koze tada van - ne, naravno, radi ispaše jer svježe trave nema. No koze se ipak malo prošeću i udahnu svježeg zraka...

Jedna je obaveza, međutim, nužna. Tijekom godine koze velik dio vremena provedu izvan štale te sve svoje fiziološke potrebe obavljaju po livadama što je naravno nemoguće u zimi kad su u štali. Kidanje štale težak je fizički posao. Uvijek me iznenadi tih tridesetak centimetara nabijenog sijena, dobro natopljenog brabonjcima i mokraćom - njegova težina, ali i čvrstoća - pa ne naziva se uzalud čišćenje štale “kidanjem štale”. Nakon samog čišćenja pod štale se posipa vapnom i potom prekriva tankim slojem sijena. Već sada znam kako će taj tanašni sloj kroz dva mjeseca narasti na dobrih trideset centimetara te ćemo ovakvu akciju ponoviti.

Umalo zaboravih pedikuru! Kozji papci imaju rožnati dio koji, kao i nokti kod nas ljudi, raste i mora se rezati. Ne tako česti kao kod ljudi, ali barem dvaput godišnje, mada ne bi bilo loše i češće. Sam proces nije niti bolan za kozu niti težak, no primiriti kozu, zadići joj nogu i na svakoj nozi obrezati dva papka vremenski je zahtjevan posao koji ipak zahtjeva brzinu (jer i koza ima granicu strpljenja) i vještinu. Predugo odgađanje obrezivanja papaka može rezultirati bolešću papaka zbog koje koza možda neće uginuti, ali će nerijetko pasti travu klečući i krečući s na “prednjim koljenima” - na zglobovima prednjih nogu.

I to bi zapravo bilo to. Do jarenja, nadamo se u prvoj polovici veljače, vrijeme u kozarstvu kao da je na pauzi, a s njime i naše aktivnosti s kozama. Kao i u drugim granama poljoprivrede, čovjek nužno mora pratiti ritam prirode koji sada nalaže: Odmaraj, doći će proljeće!