Vrhunac sirarstva - barem kod nas - i proizvodnje mliječnih proizvoda jest isporuka. Sav trud, pokušaji, kasna noćna lijeganja i planiranja teku prema tom danu...

Ne mislim pritom na prodaju kakva nam se nameće po trgovačkim centrima u kojima je toliko namještenih osmijeha prodavača, dotjeranih izloga i nutkajuće kombinacije boja, glazbe i mirisa. Svjestan sam, doduše, koliko je praktično u ovo užurbano doba na jednom mjestu kupiti cipele, odjeću, hranu, igračku, lokomotivu ili tenk.

Naše sireve, mlijeko i jogurt isporučujemo krajnjim korisnicima na vrata njihovih domova. Moram priznati da me bilo pomalo strah tog procesa. Prvo one tehničke strane, jer to nikad nisam radio: treba smisliti rutu i redoslijed isporuke, najaviti svoj dolazak i provjeriti da li je kupac na adresi... Potom, zapravo prije svega, potrebno je pripremiti robu, zapakirati je tako da se brzo i točno može izvaditi iz rashladnih škrinja i predati kupcu. I naravno, unaprijed znati koliko isporučeni paket košta.

Ali, najviše me bilo strah reakcija. I to ne one prve - jer prvi puta ljudi kušaju i nakon kušanja stvaraju svoj sud o kušanome. Kako će to biti drugi puta i hoće li ga uopće biti? Hoće li sir koji je meni ukusan ili jogurt u kojem se davim biti zanimljiv i fin nekome drugome? ... Planiramo uskoro opet odlazak u Zagreb - ako Bog da - u petak 24. svibnja. Stvarno mi je drago i iznimno sam ponosan što sam ogromnu većinu adresa posjećivao više puta - GPS ne laže!

Vrlo je interesantno - pomalo i osobno - raditi ovakve isporuke vlastitih proizvoda. S velikom sam se većinom kupaca pomalo i povezao, gotovo na osobnoj razini. Neke zanima kako je to živjeti na selu nakon 35 godina zagrebačkog asfalta, drugi se raspituju o kozama, treće zanima više informacija o siru, četvrti nagovaraju na proizvodnju nečeg što (još) nemamo... Šokiralo me, pozitivno, koliko sam ljudi upoznao i mnogo toga zapamtio o njima - kao da smo si prijatelji već dugi niz godina!

Istina je, na kraju dana budem umoran i iscrpljen. Malo me podigne kad se u Karlovcu skinem s dosadne A1 na moju Jozefinu. Tada već bude smiraj dana kada prometa gotovo da i nema pa ona sama dopusti malo bržu vožnju neopterećenu dragocjenim teretom kojeg sam isporučivao tijekom dana. Vrhunac sirastva u kojem pišem ne ogleda se samo u ispražnjenim frižiderima i rashladnim škrinjama, nego prvenstveno u pitanju kojeg je tako lijepo čuti: “Kada dolazite opet?”

Kušajte nas, vjerujem da ćemo se viđati češće!!