Prepalo me neki dan: učinilo mi se da starim. I gore - da sam već ostario! Pa kad, kako? Znam da će mi iduće ljeto biti pedeseto, ali još uvijek nosim vreću zobi na ramenu bez imalo problema (s kukuruzom se, ipak, moram boriti), trčim za kozama po uzbrdici, upravljam s jarcima kamo ja želim, a s vremena na vrijeme podignem i kokošinjac. Istina, više cijenim jesti žlicom, jedna me piva svlada i kad doskačem s metra visine kao da mišići baš i ne znaju što im je činiti i kad trebaju savijati koljena radi amortiziranja doskoka... Ima toga još, ali i web ima svoje granice.

Još smo tijekom ljeta planirali napraviti nam web stranicu. No kako je tada posla preko glave, odlučili smo se izradu odgoditi za zimu. Jesen je prošla, a kako sam se u svom prijašnjem životu bavio pripremom za tisak ta mi se usvojena vještina činila kao dovoljan temelj da se sam okušam u tom, meni potpuno nepoznatom poslu. Prije dvadeset godina bi k’o naš Blenton nasrnuo na posao, a čitao uputstva tek kad zapne - sada sam iskusniji pa sam ipak par dana čitao o poslu koji mi predstoji. Kako nisam baš shvaćao o čemu je rječ, vratio sam se na prokušanu metodu: kreni, Hrvoje, naučit ćemo usput!

Prije dvadeset godina to bi tako i bilo - jedna spoznaja bi se vezala na drugu, zaključci bi se gomilali u znanje i nakon par dana ovladao bih novinom dovoljno da jednostavan posao privedem kraju. Ovoga puta sve je bilo drugačije: jedna te ista akcija završavala je uvijek drugačijim rezultatom i nikako nisam mogao shvatiti u čemu je problem. Nakon dva dana odgovor se nametnuo sam po sebi: “Pa, naravno! Moj laptop iz doba Napoleona - prestar je za ovaj novi software!” Ma, kako sam to izrekao, tako mi je poput munje kroz ipak dovoljno podmazane sinapse prostrujila misao koju nisam do kraja ni promislio: “Nije laptop star...”. Na kraju se ponudio Domagoj rječima: “Starče, mogu li biti od kakve pomoći?”

I pomirih se s time, čak osjetih i olakšanje. “Hajde”, rekoh, “ja ću ti nacrtati što treba i predati ti tekst i slike, a ti to stavi na web.” Klik, klik, klik - “Tata, jel’ dobro ovako?” Kao tele blejio sam u njegov ekran naivno tražeći opravdanje uspjeha u brzini Domagojeva laptopa. Ma, ipak sam ostario... Svejedno sam, pomalo voajerski, škicao na strelicu kojom je upravljao i gledao što to radi. Pohvatavši temelje, sutradan sam krenuo sam prčkati. Ne samo krenuo, nego putovao i došao do cilja. Jesam, u par sam navrata zatražio njegov savjet. Koji put sam ga dobio, a koji put bome i sam isklikao rješenje.

Iznimno mi je drago da Vam mogu predstaviti stranicu www.jagarka.hr. To je stranica na kojoj se na jednom mjestu nalaze sve informacije koje su na facebooku raspršene i teže dohvatljive. Tamo je kratka pričica o nama, osnovni podaci o našim proizvodima i informacije za kontakt. Dodali smo i blog - sve one kraće i duže crtice o zanimljivostima našega života na selu sa životinjama na farmi.

Naša se stranica neće isticati dizajnom ili tehničkim mogućnostima (ovo je naš prvi uradak), ali siguran sam da smo jedna od iznimno rijetkih (ako ne i jedina) stranica koja tekstove donosi i na latinici i na glagoljici. Doduše, gledate li stranicu na mobitelu - glagoljica se tamo neće pojavljivati, ali ćete je vidjeti na monitorima računala. No, stranice bloga će se ispisivati u oba pisma na svim platformama: nadam se da će nas par zaljubljenika na taj način imati priliku vježbati čitanje ovog zaboravljenog pisma. A tko zna, možda se pojavi još netko pa nas bude dovoljno za belu...

Nije to pismo isključivo nekakav naš hir ili marketinški trik. Kraj u kojem živimo je u svojoj povijesti bio sjedište glagoljaštva koje su ovamo doveli Frankopani. Glagoljaštvo se, nažalost, ispralo iz sjećanja ljudi iako je čvrsto uklesano u kamene portale crkvi ovog kraja - ovo je samo mali pokušaj oživljavanja tog kulturnog dobra kojeg smo se tako lako odrekli.

I zadnje: svaka kritka, savjet ili ideja je dobrodošla. Javite, kad uhvatite vremena, što bismo još mogli dodati na stranice, a što pojednostaviti ili čak maknuti. Jer, u jednom ćemo trenutku naše stranice početi modernizirati i unaprijeđivati - voljeli bismo ići u pravom smjeru.

Eto, čovječju starost ne određuju brojevi nego on sam. Još sam koju godinu miran...