Prije par dana - u vrijeme poslovne bonace - posjetila nas je županica Karlovačke županije, gđa Martina Furdek Hajdin, zamjenica županice gđa Vesna Hajsan Dolinar te g Bernardo Pahor, voditelj odsjeka za odnose s javnošću Karlovačke županije. Povod je bio uspjeh postignut na ocjenjivanju sireva, no pravi razlog je bio razgovor o našem iskustvu bavljenja ovom granom poljoprivredne proizvodnje i prerade kozjega mlijeka, našim planovima, problemima s kojima se susrećemo...

Eto, tako smo bili i mi Jagari službeni i kruti - stisnuti tremom i s knedlom u grlu - na početku nedugog druženja uz kolačiće i sok, nenavikli na političarke i političare čija smo lica viđali na plakatima i televizijskim ekranima te razgovor s njima. No, vrlo smo se brzo uvjerili da je riječ o ljudima koji se smiju šalama i pitaju za objašnjenja onih detalja u uzgoju koza i proizvodnji sira s kojima nisu upoznati. Ipak, pravu nadu bude pitanja koja su nam postavljana o tome što nas smeta, što bismo voljeli promijeniti na terenu, kako mi vidimo budućnost ovoga kraja. Možda su krenuli puhati vjetrovi koji donose ljude nošene novim idejama, državne službenike koji osluškuju i spremni su - kako im samo ime kaže - služiti razvoju svoga kraja.

Još istoga dana javila nam se i novinarka HRT-a želeći napraviti reportažu o nama. Pokušali smo ju odgovoriti obrazlažući naš stav više nelagodom, a manje činjenicom da nam je proizvodnja na pauzi, a inače prekrasna priroda u mirovanju. Vrhunska profesionalka, u par nas je rečenica nagovorila i onu knedlu vratila na poziciju u grlo, ovoga puta dodavši knedli i sitne iglice: sad će nas i snimati! Nakon vijećanja, zaključili smo da, kad smo već tako dobro pobrisali prašinu po kući, bila bi grehota to ne iskoristiti!

“Ništa ne brinite, razgovarat ćemo - nećete niti primjetiti da je kamera upaljena i da vas snimam!” rekla je draga reporterka odmah s praga namirisavši strah. “Tu sotonsku napravu smišljenu za prekid sinapsi i tijeka misli? Nisam siguran da bih mogao pročitati svoje ime sa šalabahtera, slova sam zaboravio!”, pomislio sam. Onda udah, izdah, i sam sebi (i u sebi, da se ne sramotim) izgovorih riječi utjehe: “Pa, nismo joj prvi, valjda zna omekšati, opustiti ljude s kojima razgovara i iz njih izvući pokoju smislenu rečenicu - bit će to dobro!”

I bilo je. Stvarno smo ugodno porazgovarali o razlozima našeg preseljenja iz Zagreba u okolicu Josipdola, o prednostima života na selu, zdravom zraku i još zdravijoj hrani... Dobro, možda bi bilo ugodnije bez već spomenute sotonske sprave, ali nekako se čovjek navikne na nju i stvarno nije opasna dok se ne upali ona crvena lampica pokraj objektiva. Ma, ni onda nije tako strašna - svi smo preživjeli, nemamo niti ožiljaka, čak su nam i svi udovi na broju! Zanimljivo, svatko od nas je poprilično kritično doživio vlastiti razgovor s novinarkom i ujedno - ne iz kurtoazije, nismo mi takva rodbina - ishvalivši ostale članove obitelji. Meni osobno se čini da je najbolji nastup ostvario Vjeko, Dorin dečko i pravi purger 6. generacije, ali imat ćete priliku presuditi sami. Ako sam, u onoj izmaglici, dobro shvatio HRT-ovu najbolju reporterku čije ime - skrušeno se ispričavam - nisam upamtio (siguran sam da je ona sama navikla na ovakav bezobrazluk), pojavit ćemo se u Dnevniku u kratkoj demografskoj priči, a možda i u “Dobro jutro, Hrvatska!”

I da, skoro zaboravih u toj gunguli napomenuti: ojarila nam se prva koza! Ja sam osobno bio spreman velike novce položiti na Dvjestosedmicu ili na Željku - i dobro da nisam jer bih morao Marini objašnjavati kako me policija ustavila i naplatila kaznu... Vlatka! Gotovo sam siguran da se naša vrhunska reporterka-psihologinja zvala Vlatka!