Neki je dan draga mi prijateljica iz dana kad smo vlastite godine zapisivali s početnim brojem “1” objavila zgodne fotografije svoga psa na livadi prepunoj proljetnica. Spomenuh joj kako kod nas u Lici još nema naznaka da je proljeće blizu, na što me ona utješila kako će glasnici i kod nas uskoro početi najavljivati proljeće...

Odradih prvu isporuku naših kozjarina i koliko god bilo naporno - lijepo je vidjeti lica starih poznanika. Na ugodnih zagrebačkih desetak stupnjeva podsjetih se i neugodnih prometnih špica dok sam se trudio izbjeći najavljenu popodnevnu kišu. (Znam da sad vučem vola za rogove, no češće me je u ove tri godine kiša dočekala i okupala u Zagrebu nego u Rijeci.) Mrčili su se oblaci, navlačili i pretvarali u sivu kupolu nad gradom - ali ovoga sam puta bio brži - barem sam tako mislio.

Podijelivši naručene pakete i odgovorivši tridesetak puta na različite varijacije tako sočnog, životnog  i iskrenog pitanja “Kako ste proveli zimu?” koje se više odnosilo na naše rogate i smeđodlake gospodične u štali - uputih se prema Rastokama i potom dalje do Plitvica taman kad je ono sivilo iznad autoceste odlučilo proplakati.

“K vrapcu”, opletoh, “kasnit ću Šimi, valjda se neće jako ljutiti...”

Do Rastoka mi iz Zagreba inače treba sat i po, i stvarno je teško stići do 6 navečer ako si na Lučkom tek u 5 sati. Znam da je Einstein nešto piskarao o relativnosti vremena, čak sam i pogledao par dokumentaraca o tome - ali... “Ma OK, stisnut ću malo na autocesti do Karlovca, i onda do Rastoka sigurno neće biti prometa... mogu ja to...!” Aha... Morao bih prolistati kakav tekst o samozavaravanju i kako ga izbjeći. Naravno da je pola Karlovca krenulo prema Turnju - po kiši i mraku - kao da su znali da su tamo radovi na cesti te se promet propušta naizmjence malo u jednom, malo u drugom smjeru. 

Dokopao se ja Rastoka i ona ljudina Šime dočekao me ne sa batinom, nego licem razvučenim u osmijeh. Ispričah mu se još jednom, predah mu naručene kolutove sira i nastavih dalje prema Plitvicama nakon što smo ukratko i na brzinu razmjenili par informacija. Navratite li u Rastoke, navratite i u Š’mek. Ne samo radi Jagarkinih sireva i moga kašnjenja - Šime ima fantastičnu ponudu proizvoda nas malih proizvođača tako ukusno posloženu u svom dućanu da smo iskreno ponosni što smo i mi postali makar zarez u njegovoj priči od brašna i rakije sve do kozmetičkih preparata i slatkiša.

Kako sam izašao iz Slunja, tako se ona kiša pretvorila u snijeg. “Ma nema veze, ne prima se snijeg za tlo - neće to biti problem!” tješio sam sam sebe ipak poput Jedija ćuteći neki nemir u sili. Slutnja se pretvorila u strah kad sam u Rastovači kod Plitvica “uhvatio” ralicu i na njenom se repu dovezao do “Danice”. Na brzinu sam Ivici iskrcao zadnje sireve znajući da me čeka dvadesetak i kusur kilometara uske ceste kroz šumu od Plitvica do Saborskog.

Ono “neprimanje snijega za tlo” pretvorilo se u igru “Zaboga, gdje li je cesta?” Znate li one crvenobijele štapove što se znaju viđati uz cestu? Skijao sam između njih poput Kostelića. U jednom mi je trenutku prošlo kroz glavu prisjećanje na izletanje s ceste, dva susreta s medom... Sad sam se stvarno zabrinuo i potpuno razumio što je Darth Vadera odvelo na tamnu stranu. Ali, to je samo do Saborskog, dalje sigurno pada kiša...

Stvarno moram pročitati knjigu “Samozavaranje u Lici”... Prošao ja šumu, izbjegao medvjede i izletanja, došao do Saborskog, izašao iz Saborskog, došao do Plaškog, do mog Josipdola - snijeg i dalje pada... Vozeći i gledajući one pahulje kako udaraju u vjetrobransko staklo osjećao sam se kao da u Millennium Falconu putujem kroz svemir. Eto - to vam je proljeće u Lici. I upita li Vas netko “Što je glasnik proljeća u Lici?” nemojte se blamirati nabrajajući visibabe, šafrane i jaglace.

A to je tek prva dostava, što li sprema Rijeka?