Gdje se vidite za 5 godina? jedno je od pitanja koje poslodavac postavlja budućem djelatniku. Mislim da bismo si sami svakih par godina morali postaviti to pitanje te si na taj način posvjestiti što zapravo želimo od života. U mom slučaju ja vidim šumu na planini, posred šume potok i pored potoka brvnaru. I par solarnih ploča, spremnik za vodu, plastenik i malu štalu... Ali ne još, još ne.
Nabasali smo Marina i ja na jednu od sjemenki stabla posječenog pred više od 350 godina, stabla u čijoj su zavjetrini mnogi tražili utočište i u čijem su hladu nicale mnoge mladice. Nesreća je htjela da je to stablo raslo na vjetrometini ratnih vihora i političkih oluja koje su ga savijale i lomile da bi ga na kraju konačno i sasjekle. Nabasali smo Marina i ja - zaljubivši se u glagoljicu - na ostavštinu Frankopana.
Sjeme o kojem govorim nisu praunuci niti nasljednici te velike obitelji koja bi - da nije bilo Osmanlija - ovdje gradila katedrale i dvorce te tetošila umjetnike i znanstvenike poput Klovića, Držića, Vrančića ili Boškovića - i tko zna? Možda bismo danas bili ponosni na Modruš, Bakar, Ozalj, Kraljevicu i Krk kao što se divimo Firenzi, Parizu ili Beču. Ostavština te velike obitelji danas je krenula cvasti na pomalo neočekivanim livadama: njihovo silno bogatstvo, utjecaj i moć kao da su bili skriveni u pričama i legendama da bi se sada ta pospremljena snaga počela opet buditi. Ne u snazi mačeva i dukata, nego u promoviranju kulture i okupljanju farmi i obrta, razvoju malih gospodarstava - nekad pod zaštitom ugledne obitelji, danas pod spomenom njihova imena za čiju je promociju zaslužan Tomislav Beronić, književnik koji je povijesne činjenice o Frankopanima vješto pretočio u zbirku priča Frangere pane i tako udahnuo život davno ugasloj moći. I ne samo on - ovo je djelo grupe entuzijasta koji se nesebično i bez kalkulacije daju za više dobro: kao da su djeca frankopanska.
Projekt Frankopanska trpeza slap je koji se izlio prilikom pretakanja povijesti u romansiranu fikciju: pod jednim kišobranom - onim frankopanskim - za početak objediniti proizvođače prehrambenih delicija povezanih ne samo područjem kojim je upravljala ova obitelj nego i vremenom u kojem je ta obitelj živjela. Neizmjerno smo ponosni ne samo zato što je sirana Jagarka prihvaćena u taj elitni krug, nego što smo dio njega od samih začetaka te ideje. Predstavljamo vam radnu verziju novog ruha našeg kuhanog kozjeg sira kakav se - sigurni smo - spravljao u vrijeme zlatnog doba Modruša i njegova vladara Bartola II.
Gdje se vidimo za pet godina? Podno Modruša na viteškom turniru, uz zalogaj Bartolova kozjeg sira s medom ili maslinovim uljem i mirisnim ćupom piva ili vina. Dovoljno daleko da se stigne realizirati, dovoljno blizu da to nije samo maštarija.
“Gdje se vidite za 5 godina?” jedno je od pitanja koje poslodavac postavlja budućem djelatniku. Mislim da bismo si sami svakih par godina morali postaviti to pitanje te si na taj način posvjestiti što zapravo želimo od života. U mom slučaju ja vidim šumu na planini, posred šume potok i pored potoka brvnaru. I par solarnih ploča, spremnik za vodu, plastenik i malu štalu... Ali ne još, još ne.
Nabasali smo Marina i ja na jednu od sjemenki stabla posječenog pred više od 350 godina, stabla u čijoj su zavjetrini mnogi tražili utočište i u čijem su hladu nicale mnoge mladice. Nesreća je htjela da je to stablo raslo na vjetrometini ratnih vihora i političkih oluja koje su ga savijale i lomile da bi ga na kraju konačno i sasjekle. Nabasali smo Marina i ja - zaljubivši se u glagoljicu - na ostavštinu Frankopana.
Sjeme o kojem govorim nisu praunuci niti nasljednici te velike obitelji koja bi - da nije bilo Osmanlija - ovdje gradila katedrale i dvorce te tetošila umjetnike i znanstvenike poput Klovića, Držića, Vrančića ili Boškovića - i tko zna? Možda bismo danas bili ponosni na Modruš, Bakar, Ozalj, Kraljevicu i Krk kao što se divimo Firenzi, Parizu ili Beču. Ostavština te velike obitelji danas je krenula cvasti na pomalo neočekivanim livadama: njihovo silno bogatstvo, utjecaj i moć kao da su bili skriveni u pričama i legendama da bi se sada ta pospremljena snaga počela opet buditi. Ne u snazi mačeva i dukata, nego u promoviranju kulture i okupljanju farmi i obrta, razvoju malih gospodarstava - nekad pod zaštitom ugledne obitelji, danas pod spomenom njihova imena za čiju je promociju zaslužan Tomislav Beronić, književnik koji je povijesne činjenice o Frankopanima vješto pretočio u zbirku priča “Frangere pane” i tako udahnuo život davno ugasloj moći. I ne samo on - ovo je djelo grupe entuzijasta koji se nesebično i bez kalkulacije daju za više dobro: kao da su djeca frankopanska.
Projekt “Frankopanska trpeza” slap je koji se izlio prilikom pretakanja povijesti u romansiranu fikciju: pod jednim kišobranom - onim frankopanskim - za početak objediniti proizvođače prehrambenih delicija povezanih ne samo područjem kojim je upravljala ova obitelj nego i vremenom u kojem je ta obitelj živjela. Neizmjerno smo ponosni ne samo zato što je sirana “Jagarka” prihvaćena u taj elitni krug, nego što smo dio njega od samih začetaka te ideje. Predstavljamo vam radnu verziju novog ruha našeg kuhanog kozjeg sira kakav se - sigurni smo - spravljao u vrijeme zlatnog doba Modruša i njegova vladara Bartola II.
Gdje se vidimo za pet godina? Podno Modruša na viteškom turniru, uz zalogaj Bartolova kozjeg sira s medom ili maslinovim uljem i mirisnim ćupom piva ili vina. Dovoljno daleko da se stigne realizirati, dovoljno blizu da to nije samo maštarija.