Nedjelje mi se  ipak malo razlikuju od ustaljenog ritma kozarskog: kad se poklopi da je sve unutar vrlo širokih granica očekivanog, toga dana uspijem otići na misu. Ove pak nedjelje, ljetom grijane preko svake granice (temeperaturna granica prihvatljivog u našem kraju ima dvije znamenke od kojih prva  mora biti brojka 1) bio sam dobio u zadatak izvršiti misiju poprilično jednostavnu za gradsku sredinu, no zahtjevniju za naš kraj: morao sam nabaviti današnji nedjeljni primjerak Jutarnjeg lista s prilogom “Dobra hrana”. Naime, kod nas u Josipdolu nema kioska i najbliži nam je u Ogulinu udaljenom petnaestak kilometara - nadajući se da će biti otvoren i da neću morati sve do Karlovca - jer reče mi Marina: “Ne vraćaj se bez nekoliko primjeraka!” - odvažno sam krenuo u potragu.

Priča je zapravo započela kad su nam se, najavivši se par dana unaprijed i dogovorivši termin, navratili novinarka i fotograf Jutarnjeg lista noseći ogromni i očito teški ruksak prepun fotografske opreme, uglavnom različitih objektiva. Željeli su, naime, porazgovarati s nama i uslikati nekoliko detalja grube i naporne, ali ujedno i jedinstvene i ispunjujuće svakodnevnice na našoj farmi i u sirani. Vrlo ugodan par mladih profesionalaca ispitao nas je o detaljima i fotografskim aparatom zamrznuo trenutke u vremenu (kako ova riječ dobro zvuči kad prva znamenka dnevne temperature umjesto jedinice postaje trojka): neke namještene, a neke pak spontane.

Kako se vama čini ova priča, ispričana iz pera i objektiva mladih ljudi - mi smo doma ostali oduševljeni!