Prikrada se jesen, i iako joj ne vidjeh još skuta - tragove joj je teško izbjeći. Zelenilo koje su kiše vratile našem modruškom kraju ima patinu koju će tek izvježbano oko uočiti, jutarnje rose ponovno su bogate vlagom - čak se i Sunce u svom kruženju oko našeg svijeta ne penje tako visoko po obzoru. Kao da se umorilo i svoju dužnost obavlja jer mora, kao da se i ono veseli zimskom smiraju prirode. Beru se šljive i krumpir, cijepaju se drva, a ako se kojim slučajem družite s kozama - kraj kolovoza početak je mrkanja, parenja koza. Uzemirujuća je spoznaja da cijela naša iduća sezona mužnje i sirenja ovisi o požudi tri jarca ...

Već pomalo obredno, nakon što pozavršavamo dnevne poslove, Marina i ja sjednemo na terasu kako bismo uz čašu Merlota ili Traminca prokomentirali raspored zvijezda na nebu i ugrubo isplanirali sutrašnji dan. Rijetko kada dočekamo ponoć, ali još rjeđe puno prije ponoći zalegnemo.

Ponekad se iz štale, prekoputa naše kuće, čuje komešanje, mnogo rjeđe udaranje roga u rog. Neku noć, baš uoči opskrbne turneje po dućanima u Zagrebu, Rastokama i Plitvicama, štala zazvoni kao da se u njoj macolom cjepaju klade. Znam ja što se događa: kako je štala podjeljena pregradom na dva djela, Blenton iz svoje polovice zaviruje preko pregrade u Ljubino stado. Ljubu to ljuti pa glavom pokušava dohvatiti Blentona, no ne uspijeva nego udara po pregradi između dva stada. A štala, poput gitare, kroz otvorene prozore propušta tutnjavu.

Smiriše se oni malo nakon ponoći, a ja odahnuh i utonuh u onaj prvi, najslađi san. Ma ni ne dohvatih ga s obje ruke, probudi me nova granata iz štale: vragovi se probudili i nastavili nadmetanje. “Slomio rogove dabogda, ili neka popusti taraba - probudit ćete cijelo selo!” - opsovah u sebi u sekundi razbuđen. Dva i deset ujutro, a njih dvojica ne prestaju sa svojom igrom, još mi samo trebaju vatrogasci kojima je dojavljeno da se u Jagarima počela rušit’ štala... Nije bilo druge nego ustat’ se, presvuć’ se u radnu robu pa u štalu. Po putu sam si složio plan - preselit ću Ljubu u njegov boks u kojem boravi kad nije sezona parenja. A za sutra ćemo vidjeti, možda mu podmetnemo koji apaurin u hranu, ili se ponudimo policiji za ekološko uništavanje zaplijenjene marihuane (sijeno je sijeno, zar ne?). Uđoh u štalu, uhvatih Ljubu za ogrlicu i tog me trena pogodi munja: ne golim rukama dirati jarca, osobito ne uoči dostave! Kako ću u dva ujutro sprati jarčev ljubavni parfem s ruku?!? Ne pomaže tu puno niti varikina, kao da se tekući bitumen prolio po rukama.

Miris jarca u sezoni parenja ne samo da je poruka kozama kojom on izražava svoju spremnost, to je - rekli bismo ljudskim rječnikom - kozji afrodizijak, tvar kojom jarac potiče koze na parenje. U stvarnosti, riječ je o supstanci koja grebe grlo poput korone i gripe zajedno, od nje se zjenice odljepljuju od očiju, miris je to koji izuva iz cipela. Ispunili su momci štale svojom aromom i - kako bi to rekao Gobac - ispucavaju šprihere sve u šesnaest.

A koze? Pomislili biste da će redom prihvaćati udvaranje jarca i parenje. Ali ne! Neke Ljubine cure u Miši vide gospodina i priliku za pravoga oca vlastitih jarića. Dobro, možda Mišo bolje miriši... Ali, neke pak iz Mišinog harema provaljuju k Ljubi, druge žalosno mekeću za Blentonom. Dugo smo vremena pokušavali shvatiti kako se Dvjestosedmica iz Blentonovog stada prebaci u Ljubino. Cura se, shvatili smo, nakon mužnje nije sa ostalih 19 prijateljica iz vlastita stada vraćala u Blentonov dio štale, nego bi se sakrila i pričekala da pomuzemo koze iz Ljubina stada te se s njima vratila u Ljubinovo carstvo i tamo prenoćila. Naravno, prilikom jutarnje mužnje primjetili smo da imamo kozu viška među Ljubicama te smo, jer je Dvjestoedmica vrlo osebujna, odmah shvatili o kojoj je kozi riječ. Ali nam je trebalo nekoliko dana dok nismo shvatili kako to radi.

Rujan je mjesec (ili kako ga mi kozari zovemo Mrkanj) u kojem se planovi kuju za narednih 12 sati, ali s barem tri varijacije. Planirati proizvodnju gotovo je nemoguće - u kratkom periodu, količina pomuzenog mlijeka sruši se poput vrijednosti bit coina da bi nedugo potom skočila kao cijena plina - ovogodišnja dugotrajna suša nije pomogla stabilizaciji.

Mlijeka i dalje ima, ali značajno manje - rješenje smo pronašli u rjeđem posjećivanju Rijeke i Zagreba. Kako stvari stoje - umjesto svaki drugi petak viđat ćemo se svaki treći: u istočni dio Rijeke, na Krk i magistralom do Senja planiram u petak 16. rujna, u Zagrebu sam u petak 23. rujna, da bih u zapadni dio Rijeke i Opatiju 30 rujna. Stvarno Vas i iskreno molim za razumijevanje ako se nekome nisam javio ili ako nekome javim da nam je nažalost sve rezervirano. Prošle sam godine sprčkao u Čavlima, siguran sam da ću i ove godine negdje drugdje u najboljoj vjeri i namjeri nekome nešto obećati - i iznevjeriti. Dokad ćemo se viđati, ne znam. Pretpostavljam da ćemo musti do kraja listopada, ali gdje će biti zadnja isporuka i kada...

Ako išta vrijedi - i ja sam se zaželio i kozjega sira i jogurta.

P.S.: Zašto je gurnula glavu u prazan škanicl i kako ga je tako dobro smjestila - samo dragi Bog zna. Ovakvih se ludosti nagledamo tijekom rujna...