Baveći se zemljom i prčkajući po njoj - zapravo kad sam zabijao stupove elektro-pastira u dragi ispod štale - pronašao sam jedan rđavi ključ br. 17... Volim zamišljati scenu u kojoj moj pokojni djed Franjo ore na volove spomenutu padinu. Primjetio je da plug klepeće te se, pomalo ljut i psujući, vratio kući po sedamanesticu kojim je odlučio zategnuti maticu na plugu. Vidio je da se nakupljaju modri oblaci od Modruša te se požurio završiti započeti posao - ne razmišljajući kamo pospremiti upotrijebljeni ključ nakon popravka, nastavio je s oranjem... Taman se iz drage vrativši s volovima i plugom do kuće suh, shvatio je da mu nedostaje sedamnaestica. Debele kapi kiše u predvečerje slomile su gotovo šeldonovski impuls da se vrati do oraha na meji gdje je zatezao plug: “Sutra će, kad stane kiša, potražiti zagubljeni alat.” Sutra se pretvorilo u prekosutra... Gotovo stoljeće kasnije, njegov je unuk sasvim slučajno - zabijajući stupove električnog pastira - začuo čudan zvon nabijajući macom po metalnom stupu - i pronašao zagubljeni alat.

Jagari su tvrdoglavim radom taman preživljavali na zemlji koju su posjedovali. U međuvremenu je znanje o uzgoju hrane raslo, tehnologija obrade tla i uzgoja životinja je olakšavala i ubrzavala i ratarstvo i stočarstvo... Gotovo stoljeće kasnije unuk nastavlja tamo gdje je djed stao, preuzimajući zemlju kako ju je djed sačuvao. Ja sam pronašao ključ, ali što ću ja - i svi mi - ostaviti u zemlji svojim unucima?

Pomalo apsurdno zvuči - ako ne i ironično - da suvremenom proizvodnjom hrane uvelike narušavamo prirodni hranidbeni lanac na ovom našem trećem kamenčiću od Sunca: istraživanja koja provode stručnjaci ukazuju da herbicidima, insketicidima i fungicidima zagađujemo okoliš i zemlju. Razlog je razumljiv: uzgoj monokulture na velikoj površini osobito iscrpljuje tlo i zahtjeva pojačanu gnojidbu tla te stvara potrebu česte zaštite od bolesti i nametnika. Ekonomski su stručnjaci izračunali kako se dodatna gnojidba i kemijska zaštita te upotreba velikih i skupih strojeva ipak isplati - požeta ljetina je jeftinija, pa onda i dostupnija siromašnijim slojevima društva. 

Na isti način možemo analizirati i uzgoj domaćih životinja radi mlijeka i mesa - one još više narušavaju prirodni tijek jer - vele - životinje podriguju i prduckaju probavljajući hranu i tako značajno povećavaju količinu stakleničkih plinova te promjenu klime. I ovdje je novac presudni faktor: isplativije je u štali držati životinje i donositi im pripremljenu i izbalansiranu hranu te ih tretirati lijekovima kako bi im se održalo zdravlje nego ih puštati na ispašu: životinje držane u štali daju više mlijeka i brže napreduju te u kraćem vremenskom razdoblju postaju obrok. Ne samo da pojedu manje količine hrane nego su u istom vremenskom periodu može uzgojiti veća količina mesa. I opet je rezultat jeftinija i dostupnija hrana.

S druge pak strane, pročitao sam u Murphyjevom zakoniku definiciju po kojoj su stručnjaci osobe koje izbjegavaju sitne pogreške dok hrle u veliku zabludu...

Hranu koju nabavljamo u velikim trgovačkim centrima uvijek je zapakirana u plastične, šareno otisnute vrećice. Izula me iz cipela spoznaja da se netko sjetio 12 (dvanaest) grama suhih vrganja zapakirati u vrećicu i prodavati za par kuna. Koliko je potrebno nafte da se napravi vrećica, koliko je potrebno boje da se ta vrećica otisne (da ne spominjem dizajn i pripremu za tisak), koliko je potrebno vode da se operu strojevi za estrudiranje plastike i tisak, energije da se ti isti strojevi pokrenu... i sve to radi 12 grama hrane?!? Pakiranja salame, sira i drugih prehrambenih namirnica također postaju sve manja, a udio ambalaže u kupljenom sve veći. Zavirih u vlastiti koš za smeće i tamo uglavnom nađoh vrećice. Naravno, cijena proizvoda nam je manje-više prihvatljiva, pokriva sve spomenute troškove - ali opravdava li ih? ... A problem je u podrigivanju krava, vele...

Negdje sam naletio na podatak da je za jednu litru flaširane vode potrebno potrošiti 100 litara vode. Kad malo razmislite - 1 litra obične, negazirane vode u jednom lancu košta 6,40 kn. Kubik vode, dakle 1000 litara, koje dobijemo vodovodnim cijevima i pijemo, košta u najgorem slučaju dvadesetak kuna, odnosno 0,02 kn po litri. Cijena onoga štop kupujemo zapravo je samo postotak ili dva ukupne cijene koju plaćamo - ali sve dok smo spremni na ovakvu kupovinu, bit će onih koji će nam je nuditi. ... A ovce prduckaju i zbog toga se klima mijenja...

Nisam mogao ne primjetiti da paradajz i papriku u našem vrtu možemo posaditi tek tijekom svibnja, i onda brati plodove od srpnja pa sve do mrazeva u studenom, ako Bog da. Doduše, viđam i tri paprike, crvenu žutu i zelenu, baš zgodno zamotane u celofan. Veli mi Marina da su stigle i prve jagode i maline iz Španjolske, čak i iz Južne Amerike. Koliko li je tek tu energije potrošeno da bi se to voće i povrće dopremilo k nama? A u našoj su blizini oni koji će jagode ili maline imati par mjeseci kasnije! ... A koze podriguju, osobno sam to primjetio...

Kad se već spomenuh energiju: na radio Sljemenu čuh pred koji mjesec kako će kroz desetljeće ili dva trećina proizvedene električne energije biti utrošena na hlađenje cloud servera na kojima se velikim dijelom nalazi rezervna kopija fotografija s naših mobitela! U dokumentarcu Leonarda di Capria zapanjio me razgovor s ministricom energetike Indije (ako se dobro sjećam). Ona je usporedila potrošnju energije prosječnog Amerikanca s prosječnim Indijcom: jedan Amerikanac potroši onoliko el. energije koliko i 60 Indijaca. ... A svinje prduckaju...

Da ne trošim vrijeme uzalud - nije problem onečišćenja prirode tamo neki vozač koji je kroz prozor bacio praznu vrečicu čipsa ili ovitak sladoleda. Problem je naša nezajažljivost, naša nerazumna želja da jedemo jagode u siječnju ili kobase od mitološkog tanganjikanskog drekpumpera. “Ja to mogu platiti!” postala je mantra suvremenog svijeta jer netko drugi brine o otpadu. Zamislite da se sutra ugasi civilizacija: siguran sam da bi najveći problem bilo upravo smeće.

I mi u Jagarki smo svjesni da su nam promjene potrebne. Ne, nećemo se odreći naših koza iako podriguju i prduckaju, jer mislimo da ne treba kažnjavati njih za probleme koje uzorkujemo mi sami. Kad nam krene sezona i počnu dostave, molim Vas ponaosob - dođite preuzeti naručene sireve ili jogurte i kefire noseći vlastite vrećice. Imat ću ja - naravno - sa sobom rezervne u slučaju nužde. Ali kako reče jedan mudar čovjek: “Budi(mo) promjena koju želiš vidjeti u svijetu!”