Prva sezona “Jagarovih mačora” završila je - kako to kažu - cliffhangerom kojim ne bi bila posramljena niti jedna južnoamerička sapunica, a kamoli turska. Glavni lik, Crni, je nestao i iako se nadam da je pronašao drugi dom, bojim se da je njegov kraj ipak u skladu s njegovim imenom i vezan uz divlji svijet predatora našega kraja. No, nada u drugu sezonu je probuđena vješću o mladom potomku, tamo negdje iza sedam gora... Dobro, Valerija i Žarko žive niti 300 metara od nas asfaltiranim putom, ali ono “... iza sedam gora ...” zvuči više hobitski.

Malo se šalim, ali prvenstveno se šalim sa sobom samim. Crni mi je prirastao srcu i sa zadnjih sam se dostava vraćao kući nadajući se potvrdnom odgovoru na očima postavljeno pitanje mojim ukućanima “Jel’ se vratio?”. Imao je on par susreta s veterinarom i svaki se puta izvukao, ali - ‘svaki se puta’ nije moglo ponavljati u vječnost. Nasmijali smo mu se stotinu puta i nadam se da je i njemu bilo dobro s nama.

Potomak, glavna manga druge sezone, izrazito sliči svom tati, ne samo rasporedom šara nego i karakterom. Zaigran kao svaki mačić, vrlo je brzo shvatio da mu je kuhinja ‘Zabranjeni grad’, a nuždu je naučio ne obavljati po kući još kod susjede Valerije. Crni se volio pentrati posvuda, ali ovaj? Popeo se već drugi dan nakon dolaska na odvod žlijeba, tamo gdje sam mu još davno uslikao oca. Pokušavajući snimiti i njega, nekoliko sam puta morao ispuštati mobitel iz ruke jer malac očito nema gen za strah od visine i činilo mi se da će zveknuti s terase. Doma smo odlučili odmah ustanoviti fond za troškove veterinara kad stvarno zvekne odnekud.

Nisam još vidio scenarij druge sezone, a kamoli kakav trailer - no siguran sam da će biti zanimljiva i napeta, akcijska komedija koja će ipak imati svoj kraj i taj kraj će potjerati koju suzu na oko. Možda glavni junak ostane i u drugoj sezoni, i u trećoj - a možda serija završi i prije nego mi to želimo. Kraj će doći, ali ne kanimo se zbog toga odreći svega onoga što nas čeka. Crni nam je i više nego draga uspomena, njegov sin je već počeo pisati svoje memoare: sinoć je samo nestao, a kako su vrata od terase bila otvorena... Nekoliko sam puta tijekom noći ustajao (uskoro upisujem 51. ponavljanje srpnja: te sam bio žedan, te sam morao na WC...) i svaki sam puta otvarao vrata terase i provjeravao da li se odnekud pojavio. Ujutro smo ga pronašli u dnevnoj sobi kako spava - vrag mali se očito negdje zavukao i zaspao i već treći dan nakon što je postao Jagar uzrokovao prvu zabrinutost i strah, a kasnije veselje i olakšanje.

Ime? Marina se genijalno sjetila: “On je sin Crnog, zvat ćemo ga: Crni Sin!” I baš dobro zvuči kad ga prekoravamo: “Crni Sine, kud se to penješ?”, ili “Jesi li se konačno vratio, Crni Sine?”