Upoznali smo se pred više od mjesec dana, i sada više nisam morao glumiti gospodina. Stiskao sam gas poznavajući njene zavoje i znajući kada moram usporiti, a kad mogu biti žešći - osobito zato jer promatrača gotovo da nije niti bilo. Niti ona nije bila uštogljena dama kakvom se predstavila kad smo se prvi puta sreli: zavodljivo je i vragolasto, u predvečerje ovog petka, nudila uvid u svoje ravnine da bi na krivinama svako toliko jedva čujno prošaputala: ‘Da vidim, koliko si dobar...’

Jest - priznajem: ovoga sam puta po mraku uživao u cestici preko Alana i Krmpota i - teško je opisati užitak brzine nekome koga brzina užasava. Pitali su jednom nekog planinara zašto se voli penjati na planine. Odgovorio je: “Ako vam to moram reći, nikad nećete shvatiti objašnjenje!” Ono što znam jest da su neznane i izbjegavane ceste - vozio ja po njima prizivajući zavodljivost brzine ili uživajući u prirodi i okružju - postale ušur naših dostavljanja.

Pred petnaestak smo godina napustivši Zagreb došli u Jagare i život nas je uputio na brigu o kozama: nikada nismo niti sanjali da će naše račune plaćati stado koza i umijeće prerade mlijeka. Učili smo o mljekarstvu i kozarstvu, ali i o prodaji, dostavama i gradnji štala, razvlačenju struje i vode, kidanju snijega ispred štale i s krovova štale...

Dolaze mi u misli Preradovićeve riječi ‘Stalna na tom svijetu samo mijena jest’, kojima je tako slatko izrazio ono Heraklitovo ‘Panta rei’ (Sve teče). Nisam još dokučio da li je to prokletstvo ili blagoslov završetka petog desetljeća života, ali sve češće razmišljam o smislu života: premlad sam - tvrdi Balašević - da maštam o grobu, a opet prestar da brojim zvijezde. Došli smo na selo, nudimo naš kozji sir Rijeci i Zagrebu, uživamo u malim poslasticama života, slatkom paradajzu i oporoj paprici iz našega vrta, a ponekad i u zabačenim cestama ili zvjezdanom nebu: kad se okrenem i pogledam kako su izgledali Jagari pred 6 godina i kako izgledaju danas, čini mi se da smo ostavili trag, makar ožiljak koji neće odmah zarasti.

S druge pak strane moji su baka Anka i djed Franjo, vrativši se na zgarište svojih roditelja nakon kraja Velikog drugog rata, ponovo izgradili vlastite živote podizanjem kuće i zidanjem štale. Sada je obitelj njihovih unuka od te kuće napravila siranu, a štalu im srušila da bi sagradila novu. Što li će, ako Bog da, naša djeca - ili unuci - ovdje graditi rušeći ono staro i od čega će tkati vlastiti život te kakve će cestice njih uzbuđivati? Smijem li ipak zapitati bi li bez Anke i Franje bilo ‘Jagarke’? I hoće li bez Marine i Hrvoja biti nečeg drugog, idućeg?

Meni je kozarstvo otvorilo oči i bitno drugačije gledam na svijet - vidim da i Marina diše drugačije nego li je disala u Zagrebu. Ne znam da li je ovo zadnja štala koju dižem, ali sigurno ću se okušati i u gradnji kuće. Ništa veliko, trideset, tridesetpet kvadrata - vikendičica nad dragom na samom rubu šumarka, uz izvor vode i potok iz kojeg sam kao klinac vadio pastrve.

Krivudava cesta Marininog i mog života dovela nas je u Jagare, med koze. Zahtjevan je to put - bude tu i natjeravanja koza kad se probiju u voćnjak, ali i ponoćnog zakuhavanja mlijeka. Zavodljive su to ravnice i pozivaju, mame i zavode na stiskanje gasa, no pregršt je tu i zavoja koji uvijek i iznova pitaju: ‘Da vidim, koliko si dobar...’

Krenuli smo s kozama, ali, čini mi se da ti vragovi samo nude nova pitanja... Ili možda mi starimo?