zatekoh se u svojim mislima, nemarno ležeći na već rosom ovlaženoj travi i zureći u oblake pokušavajući prognozirati trebamo li koze vratiti s ranoposljepodnevne paše u štalu ili ih je ipak bolje pustiti na elektropastirom omeđene gromače. dora je, moja supastirica, kasnije tvrdila da sam zaspao na službi iako sam možda samo malo zadrijemao - tko će mi zamjeriti? zaigrani oblaci, vjetar koji grablja lišće s grana krajem listopada... sivoća oblaka nije obećavala, ali petnaestogodišnje iskustvo življenja u jagarima dalo mi je za pravo: neće se ovo istresti nad nama, skrenut će prema plaškom ili otići autoputom prema zagorju... i bijah u pravu, češće nego vakula.

stvarno davno, još krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća - sad se više ne sjećam da li je to bilo utorkom ili srijedom - mi ondašnji klinci zagrebački odlazili smo ranije ‘na spavanje’. u pol jedanaest toga dana, naime, započinjala su na stojedinici kultna ‘zločesta djeca’. redovito prelazeći ‘tolerantnu’, a zapravo krutu granicu ondašnjeg režima pravdajući to omladinskim buntovništvom - u jednoj je emisiji mate, sprdajući se s komunizmom, pitao: što je ‘esencijalni fundamenat postojanja’? nekih tridesetpet godina kasnije počeo sam, nemarno snivajući na onoj već rosom ovlaženoj travi, odgovarati sam sebi na to pitanje.

svoje smo mjesto, mi jagari, pronašli u simbiozi čovjeka i koze, u ravnoteži sveukupne dobrobiti koza s pomuzenim mlijekom kojeg svakodnevno prerađujemo i koje puni naše tanjure te plaća naše režije. upravo napasivanje najzornije oslikava taj odnos - pregonske livade već su popasene i jedino će im ukusan obrok omogućiti odlazak na novo mjesto. zahtjevnih je to sat i pol skakutanja po terasama iznad luke u podnožju našeg zaselka jer šestdeset vragova ukusniju travku i sočniji list stalno traže negdje drugdje pa tjeraju i nas na pokret i nerijetko trk, ali kad navečer vidimo popunjene trbuhe koza na izmuzištu, makar ljutnja ishlapi - ako ne i umor.

uživamo u modrom nebu, začaranim oblacima i ludim kozama - može li bolje?