pred par sam dana - ili tjedana (u kozarstvu je vrijeme vrlo relativan pojam - siguran sam da je einstein dijete iz obitelji kozara) - kretao prema rijeci na ‘vjerojatno zadnju dostavu’ (sad se ispostavlja da je i bila zadnja). uglavnom, do rijeke mogu prećicom: uskom, šumskom i zavojitom cestom preko vrbovskog ili naokolo dosadnim autoputom preko bosiljeva. uvijek se opravdavam da štedim nofce pa ne idem autocestom. ali među nama: da ja autocesta džabe, pronašao bih neki drugi razlog da se provezem tom šumom.
kad na putu prema vrbovskom izađete iz ogulina, vozit ćete se uz dobru. cesta je tamo prilično ravna pa možete skidati pogled s asfalta i viriti iznad polja kukuruza i stabala izniklih iz dobrina mulja na visoku, kamenu stijenu koju ovdje - pa i drugdje - zovemo klek. toga su jutra vještice klek posule mrazom i sakrile iza oblaka: miholjsko ljeto - koliko se god bilo odužilo - skinuto je s trona i očito se tražio novi vladar. nastavivši vožnju prema hreljinu, ljuboštini i dalje prema gomirju - osjetih da je taj novi kralj hladan, ali i bajkovit poput onoga iz igra prijestolja. nije to pitanje temperature, ili, ne-daj-bože, vjere u vakuline prognoze. to je miris u zraku, nota koju ne zamjećujemo brojevima nego dušom, trenutak kad kazaljku na termostatu u autu okrećemo nalijevo. mi kozari se veselimo zimi: koze odlaze na porodiljni i nema mužnje, nema pranja muzilica, sirenja, dostava... ma, raspašoj - bez grižnje savjesti spavamo do 9! winter is coming nije prijetnja, nego obećanje!
odradismo mi tjedan (ili dva) poslije i zagreb. kako je mlijeka vrlo malo, mariju, zapravo njenog supruga tomislava iz malešnice ostavismo za kraj. ‘navratit ćemo na croagro pa možemo dostaviti tih par pakiranja svježeg sira’, dogovorismo se par dana ranije. ne samo da smo zaradili koju kunu (pardon - pređoh pedesetu i još se nenavikoh na eure iako vladam aoristom kao nekad frankopani ogulinom) nego nas ti dragi ljudi okrijepiše svinjskom vratinom s roštilja, pšeničnim klipićima, kavom i sokom... tak’ se da delat’! nije da podižem ljestvicu, ali - isporučivat ćemo i iduće godine, pa da se zna... a iskreno se nadam da će nam marija i tomislav navratiti na bijeli, lički roštilj tijekom zime! i da ne zaboravim: vratina je bila izvrsna, ali klipići su - mhmhmhhh!
da, gotovi smo za ovu sezonu! nadamo se da ćemo tijekom nadolazećeg tjedna još počistiti štalu, razvući stručak struje u kunićnjak, pripremiti stupove za elektropastira, dovršiti jasle za podmladak - što da kažem: godišnji odmor kozara iz snova!
svima vama želim ugodnu, toplu zimu, blagoslovljen božić i plodnu 2024. godinu! ako ne prije - vidimo se krajem veljače ili početkom ožujka. ali nije na nama - o tome odlučuju naše koze!
p.s.: ove zadnje fotografije su jutrašnje, čini se da je novi kralj zasjeo na tron.
Pred par sam dana - ili tjedana (u kozarstvu je vrijeme vrlo relativan pojam - siguran sam da je Einstein dijete iz obitelji kozara) - kretao prema Rijeci na ‘vjerojatno zadnju dostavu’ (sad se ispostavlja da je i bila zadnja). Uglavnom, do Rijeke mogu prećicom: uskom, šumskom i zavojitom cestom preko Vrbovskog ili naokolo dosadnim autoputom preko Bosiljeva. Uvijek se opravdavam da štedim nofce pa ne idem autocestom. Ali među nama: da ja autocesta džabe, pronašao bih neki drugi razlog da se provezem tom šumom.
Kad na putu prema Vrbovskom izađete iz Ogulina, vozit ćete se uz Dobru. Cesta je tamo prilično ravna pa možete skidati pogled s asfalta i viriti iznad polja kukuruza i stabala izniklih iz Dobrina mulja na visoku, kamenu stijenu koju ovdje - pa i drugdje - zovemo Klek. Toga su jutra vještice Klek posule mrazom i sakrile iza oblaka: miholjsko ljeto - koliko se god bilo odužilo - skinuto je s trona i očito se tražio novi vladar. Nastavivši vožnju prema Hreljinu, Ljuboštini i dalje prema Gomirju - osjetih da je taj novi kralj hladan, ali i bajkovit poput onoga iz Igra prijestolja. Nije to pitanje temperature, ili, ne-daj-Bože, vjere u Vakuline prognoze. To je miris u zraku, nota koju ne zamjećujemo brojevima nego dušom, trenutak kad kazaljku na termostatu u autu okrećemo nalijevo. Mi kozari se veselimo zimi: koze odlaze na porodiljni i nema mužnje, nema pranja muzilica, sirenja, dostava... Ma, raspašoj - bez grižnje savjesti spavamo do 9! “Winter is coming” nije prijetnja, nego obećanje!
Odradismo mi tjedan (ili dva) poslije i Zagreb. Kako je mlijeka vrlo malo, Mariju, zapravo njenog supruga Tomislava iz Malešnice ostavismo za kraj. ‘Navratit ćemo na CroAgro pa možemo dostaviti tih par pakiranja svježeg sira’, dogovorismo se par dana ranije. Ne samo da smo zaradili koju kunu (pardon - pređoh pedesetu i još se nenavikoh na eure iako vladam aoristom kao nekad Frankopani Ogulinom) nego nas ti dragi ljudi okrijepiše svinjskom vratinom s roštilja, pšeničnim klipićima, kavom i sokom... Tak’ se da delat’! Nije da podižem ljestvicu, ali - isporučivat ćemo i iduće godine, pa da se zna... A iskreno se nadam da će nam Marija i Tomislav navratiti na bijeli, lički roštilj tijekom zime! I da ne zaboravim: vratina je bila izvrsna, ali klipići su - mhmhmhhh!
Da, gotovi smo za ovu sezonu! Nadamo se da ćemo tijekom nadolazećeg tjedna još počistiti štalu, razvući stručak struje u kunićnjak, pripremiti stupove za elektropastira, dovršiti jasle za podmladak - što da kažem: godišnji odmor kozara iz snova!
Svima vama želim ugodnu, toplu zimu, blagoslovljen Božić i plodnu 2024. godinu! Ako ne prije - vidimo se krajem veljače ili početkom ožujka. Ali nije na nama - o tome odlučuju naše koze!
P.S.: ove zadnje fotografije su jutrašnje, čini se da je novi kralj zasjeo na tron.