da nešto nije u redu, posumnjao sam tijekom listopada: vraćajući koze s kasnoljetne ispaše preda mnom je, skoro zadnji u stadu, cupkao naš jarac blenton. kad rogate dame početkom proljeća kreću na pašnjak, kao da se utrkuju koja će prva zagrabiti u mladu, tek izniklu travu: trk prema pašnjaku je neobuzdan i često brzoplet. večernji pak povratak na počinak više nalikuje na šetnju korisnika umirovljeničkog doma: bez ikakve se žurbe, napunjenih trbuha, koze uspinju prema sigurnosti drvene štale. približavanjem jeseni taj se ritam stubokom mjenja: odlazak na već dobrano popasene pašnjake ne obiluje tolikim oduševljenjem, no približavanje sunca obzoru kozama je znak da je štala ispunjena sijenom, a utrka prema najboljim pozicijama uz jasle pokazuje nadmoćnost i hijerarhijsko mjesto pojedine koze u stadu. primjetite li da na začelju cupka jarac koji je inače predvodnik, zaštitnik i vođa stada, naslućujete problem...

da ću u prosincu na rock koncert, naslutio sam kad sam dovozeći naše kozje delicije u zagreb - da li početkom svibnja ili je to bilo čak i ranije - uočio plakate koji su najavljivali nastup briana adamsa u zagrebačkoj areni. šogor i ja smo kupili karte i - priznajem - kako se datum koncerta približavao, pojavile su se i sumnje: nisam li možda prestar, neću li tamo jedva čekati da buka umine i krenem kući, pa i brian je napunio 64. godinu i pitanje je da li ga glas i dalje sluša onako kako ga je slušao dok sam bio klinac... onda je i šogor ‘zaglavio’ u norveškoj zbog nevremena - marina ne voli takva velika okupljanja, a kad sam pitao sina bi li sa mnom umjesto šogija išao na adamsov koncert, odgovorio mi je protupitanjem: ‘stari, tko je brian adams?’ znam, drugi je on svijet - nova generacija - ali svejedno mu sugerirah da istraži youtube...

... svršetkom ljeta, ritam na farmi se uvelike mijenja: dvaput dnevno kozama punimo jasle sijenom, rasipamo im žitarice i pazimo da imaju dovoljno vode na raspolaganju. u tim kratkim susretima iskusno oko kozara primjetit će i male nepravilnosti, a alarm upaljen blentonovim cupkanjem na začelju stada samo je fokusirao moju pažnju upravo na njega. jednog sam jutra, puneći kozama korito s vodom, primjetio da leži na boku i ne može se uspraviti. pomogoh mu da se ustane i prebrojah mu tada ne samo rebra - iznenadilo me koliko je omršavio. ustao je, odšetao do vode, napio se i zagurao glavu u sijeno: ‘ma bit će on u redu’, pomislih, iako sam odmah krenuo računati koliko mu je ljeta ...

u prvoj polovici prosinca, već zdvojan i poprilično preplašen tražio sam dodatne razloge zašto da ne idem na koncert - javih se domagoju sve se nadajući da će reći kako ga brian ne zanima, ali i to je bila slijepa ulica - nije se možda domi mogao sjetiti kako se roker zove, ali znao je da idemo na koncert onog tipa što pjeva ‘summer of 69’. nije bilo druge nego na zadani dan krenuti prema areni. uspjevši pronaći parkirno mjesto i ušavši u velebno zdanje, probili smo se poprilično blizu same pozornice i lagano se zagrijavali za predstojeći spektakl: bio sam na hipodromu slušajući stonese, i na maksimiru uživajući u u2 - ali jednostavnost, čvrstoća i kristalna preciznost kanadskog rocka stavila je briana adamsa na moj tron. na dinamovu stadionu sam pogriješio pa sam bio na tribinama - rock se sluša na parteru gdje se može zaplesati bez ikakva stida i sumnji u ispravnost plesnih koraka. ispod oka sam pogledavao na ‘mladež’ moje generacije oko sebe gledajući da li i ona pleše i kako to izgleda: gurkali smo laktovima nespretno jedni druge pod rebra i gazili se po nogama pristojno se ispričavajući jedni drugima podizanjem ramena i šarmantnim smješkom. što da kažem, kao da mi je opet osamnaest.

... nažalost, blentonu nije bilo bolje. ostarili smo obojica, zime su na previše puta smjenile ljeta, a u kozjem svijetu ljudsko ‘previše’ može biti fatalno: jednog sam ga prosinačkog jutra pronašao preklopljenog, baš onako kako koze inače spavaju. samo, sad je bio ukočen i hladan - njegovo je vrijeme prošlo. naš je suživot započeo sasvim slučajno, zapravo kombinacijom naše nesposobnosti da procijenimo traže li tadanašnje naše dvije koze partnera za parenje i pukom srećom da je izvjesni ignac iz izimja kraj jaske baš tada prodavao jarca -zvijezde se ponekad baš sjajno poklope. naučili smo uz blentona štošta o kozarstvu -češće uz smijeh, ali ponekad i uz bol polomljenih rebara. ostavio je taj jarac svoj trag u jagarima, to mu nitko neće zanijekati.

blentonov kraj upozorava, ali brianov poučak nudi nadu: svi mi imamo ciljnu ravninu koju nećemo izbjeći, ali cilj nam se još niti ne nazire na obzoru: ima još vremena, za nas i cijelu našu x generaciju. jest, prebacio sam pedesetu: kosti su krhkije i treba mi više da rane zacijele, budim se s boli u leđima i snivam s trncima u rukama - ono što sam prije mogao s lakoćom, sada moram dvaput isplanirati. uopće ne sumnjam da je živost i energija kojoj sam svjedočio u areni dobrim dijelom rezultat djelovanja stručnjaka koji se brinu o zdravlju i formi kanadske zvijezde, ali ako on u šestom desetljeću može onako servirati rock - pa onda i marina može siriti i ja mogu kozariti u pedeset i nekoj. i tko zna: možda i u šestom desetljeću, ali o tome kad tamo stignemo.

badnja je večer i možda ovo nije najbolji način za čestitati predstojeće blagdane - želio bih podijeliti sa svima vama nadu koju sam zatekao na sasvim neobičajenom mjestu: u štalici, među kozama, u jaslama... sretan božić!