ima sad već desetak dana, možda i dva tjedna: babaroge s kraja dnevnika krenule su nas plašiti nadolazećim metrima snijega i temperaturama na kojima vodik postaje tekuć. ponedjeljak za koji je taj armagedon najavljen je potpuno iznevjerio babe gatare - niti desetak centimetara snijega te stupac žive u termometru stisnut tek do brojke -6: toliko je pokazao naš ford mustang iz  ‘69. (dobro, ford focus karavan iz 2019., ali lijepo je maštati) kad sam vozio mihaela u školu.

priznajem - isprativši mihu u školu vraćao sam se nazad u toplinu kreveta. kuća bi se, naime, tijekom noći poprilično rashladila i centralno na pelete ne bi je u te jutarnje sate još dovoljno zagrijalo. uživao bih u onih pola sata polusna tražeći mjesto na vlastitu nosu do kojeg valja navući poplun: valja mi disati, ali da mi hladan zrak ne izgrebe grlo...

odraditi sat vremena hranidbe, nastiranja štale i natakanja vode kozama kad je nazočno barem petero negativno nabrijanih celzijanera nije ugodno, svatko će reći. i bio bi u pravu: niti par minuta nakon izlaska na te, rekle bi spomenute babaroge polarne uvjete, rukavice predaju bitku i propuste mrzlotu na prste, hladan zrak poput britve grebe sinuse, a niti dva para čarapa navučenih na noge nisu dovoljna da zadrže ledeni val. no, tada se krene dešavati nešto čudesno - kao da tijelo odbije kapitulaciju i prkosno se, baš lički, uzdigne iz poraza: promrzli prsti krenu stezati štilo vila i grablji, ruke podižu nemali teret sijena i vrlo brzo neočekivana toplina zagrije tijelo do te mjere da se rijetko kada vratim s jutarnje kozidbe suhe majice. nije pitanje što ljudsko tijelo može, nego je problem u volji pokrenuti se. raditi u prisustvu negativnih celzijanaca zahtjeva ne samo oprez nego i suzdržanost: niti previše niti premalo, zagrijati se radom, ali ne toliko da oznojena odjeća ugrozi zdravlje.  

poučeni tim iskustvom, i marina i ja smo zaključili da se moramo uravnotežiti makar kratkim izbivanjem. rezerviravši polovicu siječnja za peterodnevni godišnji odmor, našli smo se u termama u sloveniji - prvi puta otkad se bavimo kozarstvom prešli smo granicu države i guštamo u toploj geotermalnoj vodi. kozarastvo je stvarno poput bombonjere: samo treba naučiti uživati u slatkom i kiselom, mrzlom i vrućem. ili u kombinaciji svega toga u jednom trenutku.