iako su se zimski dani krenuli produžavati, još je uvijek danjeg svijetla nužnog za rad po vani premalo, a kako su nam i mužnje odgođene zbog prošlojesenje čednosti koza - večeri smo prisiljeni začiniti kakvim filmom ili serijom. ove smo se zime priljepili za ‘yellowstone’, igrani serijal o obitelji dutton u čijem je posjedu već stoljeće i pol ranč na jugu montane velik poput plašćanske zavale. svrha johna duttona, vlasnika ranča (glumi ga kevin costner), jest očuvati zemlju, stoku i posao te sve proslijediti potomcima, baš onako kako je njegov otac njemu predao ogromno imanje...

možda je radnja na momente sapunasta i nedorečena, u pojedinim trenucima čak površna i apsurdna - ipak je napeta i zanimljiva. no, nije ona razlog zbog kojeg smo si svaku večer do ponoći ponavljali pitanje: ‘još jedna epizoda, pa idemo u krpe?’

dugo si nisam mogao posvjestiti pravi razlog općinjenosti serijom. jest, krajobraz montane je prekrasan i podsjeća me na moju liku, život prikazan na farmi ‘yellowstone’ vjerno oslikava svetu vezu čovjeka - ‘vlasnika’ zemlje i blaga - sa svojim ‘vlasništvom’. i mi jagari smo svjesni da koze u našim štalama zapravo nisu naše vlasništvo nego smo mi poslužitelji koza, razum koji upravlja tim blagom na dobrobit svih nas. odluke koje donosimo ponekad nisu niti ugodne niti lake, ali donosimo ih imajući u ciljniku dobrobit i stada i nas upravitelja - jedni bez drugih ne možemo opstati. nema tu mjesta niti za previše emocija, a još manje za umor ili opravdanja. bolestan si? pomuzi koze... pada kiša? nisi od šećera... gladan si? prvo ide sijeno u jasle, pa tek onda kobasa na dasku...

život kauboja, kako je prikazan u seriji, vjerno oslikava život bilo kojeg famera bilo gdje na svijetu: to nije posao koji se odrađuje ‘od 8 do 4’. svaki je dan drugačiji i zahtjeva dozu nemalog mazohizma, uživanja u dnevnom naporu i boli koje je potrebno da bi se dočekala večer. lijep je to život, iako naporan - čini mi se da više niti ne razlikujem gdje je granica između ljepote i napora, kao da se prvo isprepliće i nadopunjuje drugim. a ponekad - samo ponekad - nebo iznad naše terase bude posipano treptanjem zvijezda kao što se po krafnama rasipa šećer u prahu, i nigdje se suze svetog lovre ne broje kao u jagarima!

no, i dalje me nekakav kamenčić žuljao u cipeli - što to costner govori, a ja ne čujem? postade mi to jasno usred noći, u jednoj desetinki sekunde zbog jakog juga uskraćenog mi sna: jagarka je poput jeloustona, ‘jagarka’ jest ‘yellowstone’!

hercegi su se iz zagreba preselili u munjavu modrušku, počeli su se igrati s kozama, zaigrali su se i... priča se počela pisati. shvativši tko smo, postali smo jagari i stvorili jagarku - ne nekakav brend ili logo, ‘jagarka’ je postala naša obiteljska vrijednost koju valja čuvati i razvijati, predati ju dalje. kad kažem ‘vrijednost’ ne mislim na novac nego na srž koja je ‘jagarka’ postala nama hercegima, način življenja u kojem smo mi jagari pronašli svoje mjesto, zadaću i nagradu.

naša priča nije dramatična poput ove ekranizirane na jugu montane, nema ubojstava niti nam u posjet ne dolaze guverneri (dobro, navratila nam je jednom prilikom županica, a drugom saborski zastupnik) - ali čini mi se da duttonovi i jagari imaju isti cilj: sačuvati način življenja u kojem zarada nije mjerilo uspjeha, nego samo nužnost preživljavanja.