Protekla je godina - sad je već možemo tako zvati - za nas bila poput prvog raftinga u životu. Bilo je trenutaka kad je rijeka bila brzac prepun hridi i virova u koje smo upadali te smo više puta morali duboko udahnuti jer nas je voda poklapala. Vožnja je ipak bila većinom mirna i puna laganih dionica, s mnogo osunčanih meandara. No, kako nam je to bilo prva spuštanje, nismo znali što nas čeka iza zavoja - razbijali smo predrasude i rješavali se strahova od nepoznatog.

Na jednoj takvoj ravnici, taman kad smo se pred godinu dana prvi put objavili na facebooku, kontaktirala nas je Mirela Franić želeći nas samo osokoliti u našim nastojanjima - i od tada se čujemo pomalo neredovito, ali to tako valjda ide. Ona je već više godina isporučivala voće i povrće sa svog gospodarstva iz doline Neretve u Rijeku i namjerava to činiti i dalje - uspješna je to simbioza potreba tržišta s izuetnom kvalitetom, kvalitetom koju OPG Franić zasigurno ima i nudi i koja - kako Mirela sama veli - ničim, pa niti zaradom, ne smije biti ugrožena. Kako je i sama prošla ono u što smo se mi tada tek upuštali - Mirelini savjeti i ohrabrenja mnogo su nam značila. Jedino, mi smo se fokusirali na Zagreb - Rijeka je manji grad i ne toliko zanimljivo tržište unatoč svim Mirelinim hvalospjevima o Rijeci.

S vremena na vrijeme pronalazio bih u facebook sandučiću upite zainteresiranih kupaca iz Rijeke i okolice o našim kozjim proizvodima i pozivima za isporuku. Poput iglice ta me misao sve više i više okupirala i tražila put prema realizaciji, sve dok se Marina i ja iz sigurnosti mirnog riječnog toka nismo odlučili riskirati i ponuditi se - uz toliko nam važna ohrabrenja “mentorice” Mirele - Gradu koji teče.

Da, predrasude i strahovi su ono što nas najviše koči i usporava. Jest, Rijeka je divno tržište i isplativa lokacija za prodaju kozjih sireva i jogurata. Ali - ne bih se na tome zaustavio, nije to bila jedina predrasuda koju sam imao o tome gradu. Nekoliko sam puta prolazio Rijekom, u pravilu odlazeći na more na Lošinj ili Krk, a jednom ili dvaput hodočastio sam na Trsat. Isto tako, bio bih pretenciozan da sad krenem pisati o kulturnim ili povijesnim znamenitostima tog bisera.

Rijeku sam upoznao kroz ljude kojima sam dolazio i kojima ću - nadam se i vjerujem - i ove godine zvoniti na vrata. Divni su to ljudi, opušteni i iskreni, pustili su me u svoje živote i podijelili sa mnom sitnice kao što su bolovi bubrežnih kamenaca, korijeni iz Gorskog Kotara, vlastite slike ili ponos na uspjehe unuka. Pa čak i one ružnije strane života kao što su otkazi. Niti preduboko, niti površno - taman koliko bih i sam volio podijeliti s nekim prisnim strancem.

Nemojte mi zamjeriti, ali Rijeku sam zavolio zbog onoga s čim sam se u njoj najviše sretao: zbog njenih ulica i zgrada, njenih naselja i kvartova koji se stapaju u gradsku cjelinu istovremeno zadržavajući vlastitost. Rijeka je doslovno Grad-koji-teče prepun rukavaca - svaki od njih dio je cjeline i ne može preživjeti bez vode iz matice Rijeke, ali u svakom od njih je život osebujan i specifičan. Okom amatera rekao bih da je Rijeka nastala prateći potrebe svojih stanovnika, a ne tako što se neki arhitekt sjetio posložiti ulice ovako ili onako. Prometno frustrirajuće, ali opet tako životno - ulice su nastajale migoljeći pokraj kuća i zgrada. Voziti se gotovo kroz dvorišta i potom se naći u korijenu zgrade dvadesetokatnice - neprocjenjivo i šarmantno!

Prometna rješenja me podsjećaju na Rim - intuitivna, ali i prepuštena vozaču na uporabu. Nigdje nisam vidio promet tako ležeran i istodobno tako pravilan, ne sjećam se da mi je u Rijeci itko ikada potrubio jer nisam na vrijeme krenuo sa semafora, ili sam se nekome ugurao. Isto vrijedi za parkiranje - upaliti sva četiri žmigavca u Zagrebu rezultira spominjanjem rodbine, pasa i glagola koji se ne upotrebljavaju u javnom životu. Ovdje? Nekako mi se čini da u Rijeci vozači znaju da je levitacija još uvijek nemoguća te da ne ostavljam auto “pod sva četiri” jer želim grickalicom odrezati nokte.

Zgrade i pročelja, pa i ona oronula koja vape za obnovom ili ona obnovljena prema mogućnostima i “stilu” vlasnika propuštaju šarm gradskog života na ulice i nude ga prolazniku (čak i onom koji svoj sir razvozi tim ulicama), terase kafića smještene na nevjerojatnim pozicijama ... - C’est la vie!

Naselja koja se nalaze iznad Rijeke i gotovo su spojena sa Rijekom još nisam pohvatao i stvarno ne znam da li je Kastav lijevo ili desno od Viškova... Jedino znam da su Čavle odmah kad siđeš s autoceste. Moram još naučiti li sam u Čavlima isporučivao sir, ili u Čavleu, ili...? I da, kao pravi Ličan strahovito griješim s naglašavanjem. Postao sam svjestan toga vozeći se kraj Vezica. Kad ja izgovorim ime tog naselja, pogledam u cipele i provjerim da li su zavezane. Kad mi pak Riječani objašnjavaju kamo trebam doći, potpuno mi je jasno da govore o naselju. Slično vrijedi i za Viškovo, i za... Nemojte mi zamjeriti, još par sezona i naučit ću vaš naglasak!

I za kraj, da moram živjeti u nekom gradu, nedaj Bože neke bolesti ili nemoći - Rijeka bi bila moj izbor. Zapravo, bila bi pri da kod vas češće pada kiša. U ovih petnaestak isporuka samo sam jednom naletio na mokri asfalt. Nisam zapravo niti siguran, da li je tada uopće padala kiša - kod nas u Lici bude takve jutarnje rose... Ne znam da li time samo obeshrabrujete pretjerano useljavanje ili ja jednostavno nisam imao sreće?