Htio sam - stvarno jesam - raspisati se o ovom mekanom klupku, nekome ne baš mirisnom, ali tako životnom. Želio sam objašnjavati zašto se zove Tuga i hvaliti se poznavanjem hrvatske povijesti i mitologije, čak sam i pronašao pomalo gruba poetska objašnjenja za njeno ime: “Nadamo se da će ovo štene kad naraste unositi tugu u čopor čagljeva koji se naselio u blizini našega sela i čije zavijanje slušamo gotovo svaku večer”.

Krenula je i mužnja koza i opisivao bih vam novo izmuzište napravljeno vlastitom pameti od ostataka Bog zna čega, tipkao bih o začuđenim kozama kojima je problem svaka novina, o njihovim ustrašenim uspinjanima na muznu platformu i neustrašivim skokovima s nje - sada na naš užas (ponekad se s kozama stvarno osjećam kao mladi tata koji je svoju kćer prvi puta doveo na njihaljku). No, neću niti o tome...

Ne kanim ovdje objašnjavati naše stavove i razmišljanja o virusu koji se raširio po cijelome svijetu, a još manje planiram cendrati o teškoj sudbini koja je zahvatila nas male poduzetnike i OPG-ovce: histerija je preuzela kontrolu nad razumom i taj plimni val jednostavno moramo preživjeti. Ipak, naš se plan djelovanja još nije promijenio, i ako Bog da, niti neće. Nadamo se krenuti s prvim isporukama, ako to bude moguće, za desetak dana - u tjednu koji počinje s ponedjeljkom 23. ožujka (nismo još definirali točan datum jer niti koze još nisu održale internu sjednicu i definirale s koliko će nas mlijeka nagrađivati). Osim sirevima, jogurtom i mlijekom, naoružat ćemo se i dezinficijensom: ne toliko radi osobne zaštite nego prvenstveno radi vaše sigurnosti.