Užurbao se život na našoj farmi i polako se započinje oslobađati pospanih, zimskih okova iako je proljetno buđenje prirode još daleko - neki su dan oblaci, bezobrazno se ne pokorivši meteorolozima, istresli petnaestak centimetara snijega. Iako poprilično hladno, to sam vrijeme iskoristio za dovršenje gradnje našeg izmuzišta započetog još krajem ljeta. Moram priznati da i nije tako teško raditi na temperaturi na kojoj se led ne otapa: valja dobro procijeniti napore, nikako se ne uznojiti i cijelo vrijeme raditi bez prekida. Uspijete li izbalansirati ta tri parametra, na temperaturi smrzavanja bit će vam sasvim ugodno u prsluku. Par sati dnevno i čini se kako ćemo novu sezonu ipak započeti u novom izmuzištu - zidove sam završio, ostala su još jedna vrata i unutarnje uređenje. Nije to toliko puno posla, i ako Bog da, stići ćemo.

Pomagala mi je ispočetka Dora, dok nam nisu došli pozitivni rezultati testiranja na Covid-19. Bogu hvala i blaženom Stepincu - dečki i Marina su prošli s par dana povišenom temperaturom i laganim kašljucanjem, Dora je negativna, a ja - iako pozitivan - bez ikakvih simptoma koji bi upućivali da s mojim zdravljem nešto nije u redu. Da nije tog papira na kojem piše da sam “bolestan”, rekao bih da sam zdrav k’o dren. Kako god bilo, u samoizolaciji smo do kraja idućeg tjedna. Baš smo se - obzirom da je sve s nama u redu - našalili i zaključili kako smo koronu uhvatili u zadnji čas, taman prije nego nam krenu mužnje, sirenje i na kraju isporuke. Uvjereni smo - ovako blagim simptomima pomaže i svježi kolostrum kojeg pijuckamo uz doručak već desetak dana.

Svoju sam prethodni zapis o nama ponosno završio fotografijom prvog ovogodišnjeg jareta - prošla su od tada dva tjedna. Jučer smo malim meketavcima davali vitamine i nakon što bi svaki od njih popio svojih par gutljaja, na trenutak smo ih iz izbacivali iz štale u dvor i pritom ih prebrojali; 53 mala vražička! A tijekom dana još su trojica zatražila azil u našoj štali! Smeđa klupka sad su već dovoljno sigurna na nogama pa zaviruju i zalaze u jasle. Svako jutro počistimo ih od nepojedenog sijena kojim nastremo pod štale, vragovi to shvate kao poziv i sjure se unutra: “Ekipa, dvonogo čudovište nam je počistilo igralište! Tko zadnji uđe u jasle - ovca!” Prvak među jednakima je Šipak. Čudnovato ime, reći će netko. Jest, ali iza tog imena čitava je priča. Naime, prošle je godine Dvjestosedmica ojarila curu poprilično netipičnog izgleda za alpinu: dlaka joj je narančasta bez tipične crne crte na leđima, bez crnog trbuha i tamnih čarapica na nogama - odmah je dobila ima Nara. Ove je godine Dvjestosedmica ojarila dečka istog izgleda. Pogađate: nazvali smo ga Nar. Odnosno Šipak.

Bilo je i nemilih događaja. Jedno nam je jare, pretpostavljamo, pregaženo; jedno se je, vjerujemo, ojarilo prerano, a jedno je, čini nam se, bilo odbačeno od matere i u ono prvo i najvažnije vrijeme nije dobilo dovoljno hrane. Stradala nam je i jedna koza, draga i umiljata, Stopedesetjedinica. K nama je došla iz okolice Zaboka i jedina se u toj grupi mladih jarica od samog početka poznanstva s nama nije bojala pristupiti nam. Da li se nije očistila do kraja (izbacila posteljicu), da li je možda ojarila jedno jare, a drugo je ostalo u njoj... Kako god bilo, dva-tri dana nakon jarenja teška srca skratili smo joj očite muke. Nedostojan je to trenutak kojeg želite izbjeći pod svaku cijenu i istodobno ste svjesni da si ne biste mogli pogledati u oči okrenite li leđa i pustite da priroda učini svoje, teško je zadržati suzu, ali... I to je dio života na farmi - koliko se god trudili, nemoguće je da sve protekne kako to mi zamislimo.

Sjećate li se onih mačića? Morali smo im promijeniti imena jer im ona nikako nisu održavala fin karakter i gospodski bonton kojim su ovladali: sad su Nered i Kaos. Svako jutro, nakon doručka, Kaos (to je onaj crni) skoči na krevet pa onda preko prozorske daske došeta na moj radni stol i sparkira se na tipkovnicu laptopa. Nisam se jednom našao začuđen kad sam vidio otvorenu kodnu stranicu facebooka. Jednom će nam u gluho doba noći u kuću provaliti FBI jer je netko s naše IP adrese provalio u Nasu. Kako su mačići narasli, u našoj se kući umjesto pozdrava češće čuje: “Tko nije zatvorio vrata?” Ova dvojica, naime, obožavaju WC. Ne, nije ono što mislite - kolut papira im je omiljena igračka. Kaos ju capicom zavrti, a Nered se priključi mjerenju centrifugalne i centripetalne sile. Pa provjerava podatke. I opet, i opet... U dućanu nas čudno gledaju kad svako malo s prikolicom dolazimo po tjednu zalihu WC papira, sad su već sigurno uvjereni da smo članovi nekakve sekte. Možda se prebacimo na WC papir u listićima...

Nipošto ne kanimo ove izvještaje iz Jagara u Kolićima začinjavati politikom, no isto tako smatram da je nužno pohvaliti trud - više sam puta spominjao drage ljude iz Savjetodavne službe. Ovoga puta ugodno nas je iznenadila Županija. Prilikom posjete županice, spomenuli smo da bi bilo sjajno kad bi i OPG-ovi s područja naše općine mogli s ponosom koristiti oznaku “Lika Quality”. Ono što nas je ugodno iznenadilo nije potvrda naših nadanja - čini se da postoje administrativni razlozi zbog kojih ljudi koji odlučuju o dodjeljivanju prava na korištenje te oznake ne mogu ili ne žele proširiti ju i na naše područje. Veseli nas i ispunjava nadom da nas je institucija čula te da pitanje “Što vas muči, kako vam možemo pomoći?”nije bilo samo formalno pitanje.