pred neki smo se dan miha i ja zaputili u stari grad ozalj na predstavljanje knjige koju je napisao tomislav beronić priče o frankopanima. namjera nam je bila ne samo nazočiti promociji nego i ponuditi naše sireve uzvanicima u sklopu frankopanske trpeze. vruć i ljepljiv četvrtak pratio nas je do starog grada ozlja, do svima poznatog drvenog mostića preko kojeg se ulazi u nekadašnju frankopansku utvrdu.
ušavši u poprilično obnovljeni stari grad nestalo je sparine, a neugoda je bila zamjenjena opuštenom znatiželjom. noseći naše sireve i približavajući se terasi na kojoj se planirala održati promocija, obuzela me čudna smirenost zamišljajući život par stoljeća ranije. hodajući širom zatvorenih očiju zamišljao sam trgovce i seljake koji su dolazili u grad noseći - zašto ne - kuhani kozji sir, vino, vreće žitarica i druga dobra potrebna knezu i njegovom gradu. otpustivši uzde mašte, začuo sam i žuborenje dječjih glasova u igri, prijekorni glas majke - pa čak i pokoju psovku pekara nezadovoljnog jer mu se prepekao kruh kojeg je naručio knez za večerašnju gozbu. tu je i hihot dvorkinja koje si nešto šapuću prolazeći pokraj mladića u vojnoj službi kneza: s jedne strane vojnička oholost ih potiče da zapodjenu razgovor s djevojkama, ali sram ih ipak sputava da makar prozbore vlastito ime.
u jednom se trenutku među zaposlene oko pripreme gozbe spušta i gospa kneginja u plavoj haljini kako bi sama provjerila da li su njezini nalozi ispunjeni i provjerila nekoliko detalja do kojih joj je osobito stalo. vidjevši da je sve u redu, uz uzdah olakšanja brzo se povukla jer su uzvanici počeli pristizati - nije red da ih ona dočekuje, tu je pisar čija je to dužnost. kad se mnoštvo okupilo, knez i njegova gospa pristigli su među uzvanike i kako je to već običaj - blagoslovili kruh i lomili ga na sitnije komade te ga ponudili uzvanicima - gozba je počela...
stvarnost i mašta su se na promociji u ozlju ispremješali i sjećajući se beronićevog čitanja teško mogu razaznati što sam stvarno čuo, a što sam pod kapcima zamišljao. dobro, možda sam romantik rođen u krivom stoljeću, ali - i moj je dvanaestogodišnji mihael kao zaljepljen za nekakav stup pozorno slušao čitanu priču. pitkost napisanog i pročitanog te izvanvremena ljepota ozlja nisu mogli rezultirati drugačije - bila je to čarobna večer, u doslovnom i prenesenom značenju.
prava se čarolija ipak otkriva u diskretnom spoju frankopanske ostavštine koja samo čeka da ju netko zagrabi, modelira i ponudi svijetu te malih opg-ova nužnih da ovaj frankopanski kraj ne samo preživi raseljavanje i neimaštinu nego se i konačno krene razvijati i napredovati. imamo utvrde, imamo priču, imamo i svoje vlastito pismo na kojem tu priču možemo ispisati - potrebni su nam samo maštoviti ljudi, malo angažmana i hrabrosti barem toliko da se usudimo izreći vlastito ime pred nepoznatim dvorjankama.
na redu je otok krk i soline sada u subotu, a već idući dan - u nedjelju - moj modruš. navratite širom zatvorenih očiju!
Pred neki smo se dan Miha i ja zaputili u stari grad Ozalj na predstavljanje knjige koju je napisao Tomislav Beronić “Priče o Frankopanima”. Namjera nam je bila ne samo nazočiti promociji nego i ponuditi naše sireve uzvanicima u sklopu “Frankopanske trpeze”. Vruć i ljepljiv četvrtak pratio nas je do starog grada Ozlja, do svima poznatog drvenog mostića preko kojeg se ulazi u nekadašnju frankopansku utvrdu.
Ušavši u poprilično obnovljeni stari grad nestalo je sparine, a neugoda je bila zamjenjena opuštenom znatiželjom. Noseći naše sireve i približavajući se terasi na kojoj se planirala održati promocija, obuzela me čudna smirenost zamišljajući život par stoljeća ranije. Hodajući širom zatvorenih očiju zamišljao sam trgovce i seljake koji su dolazili u grad noseći - zašto ne - kuhani kozji sir, vino, vreće žitarica i druga dobra potrebna knezu i njegovom gradu. Otpustivši uzde mašte, začuo sam i žuborenje dječjih glasova u igri, prijekorni glas majke - pa čak i pokoju psovku pekara nezadovoljnog jer mu se prepekao kruh kojeg je naručio knez za večerašnju gozbu. Tu je i hihot dvorkinja koje si nešto šapuću prolazeći pokraj mladića u vojnoj službi kneza: s jedne strane vojnička oholost ih potiče da zapodjenu razgovor s djevojkama, ali sram ih ipak sputava da makar prozbore vlastito ime.
U jednom se trenutku među zaposlene oko pripreme gozbe spušta i gospa kneginja u plavoj haljini kako bi sama provjerila da li su njezini nalozi ispunjeni i provjerila nekoliko detalja do kojih joj je osobito stalo. Vidjevši da je sve u redu, uz uzdah olakšanja brzo se povukla jer su uzvanici počeli pristizati - nije red da ih ona dočekuje, tu je pisar čija je to dužnost. Kad se mnoštvo okupilo, knez i njegova gospa pristigli su među uzvanike i kako je to već običaj - blagoslovili kruh i lomili ga na sitnije komade te ga ponudili uzvanicima - gozba je počela...
Stvarnost i mašta su se na promociji u Ozlju ispremješali i sjećajući se Beronićevog čitanja teško mogu razaznati što sam stvarno čuo, a što sam pod kapcima zamišljao. Dobro, možda sam romantik rođen u krivom stoljeću, ali - i moj je dvanaestogodišnji Mihael kao zaljepljen za nekakav stup pozorno slušao čitanu priču. Pitkost napisanog i pročitanog te izvanvremena ljepota Ozlja nisu mogli rezultirati drugačije - bila je to čarobna večer, u doslovnom i prenesenom značenju.
Prava se čarolija ipak otkriva u diskretnom spoju frankopanske ostavštine koja samo čeka da ju netko zagrabi, modelira i ponudi svijetu te malih OPG-ova nužnih da ovaj frankopanski kraj ne samo preživi raseljavanje i neimaštinu nego se i konačno krene razvijati i napredovati. Imamo utvrde, imamo priču, imamo i svoje vlastito pismo na kojem tu priču možemo ispisati - potrebni su nam samo maštoviti ljudi, malo angažmana i hrabrosti barem toliko da se usudimo izreći vlastito ime pred nepoznatim dvorjankama.
Na redu je otok Krk i Soline sada u subotu, a već idući dan - u nedjelju - moj Modruš. Navratite širom zatvorenih očiju!