Ne volimo se - Marina i ja - nazivati poljoprivrednicima ili seljacima. Ne zato jer bi se sramili te titule nego se ne smatramo dovoljno dobrim njome se kititi (unatoč osvojene četiri zlatne medalje za kvalitetu sira): puno mi još moramo naučiti i nemali je broj problema koje još moramo riješiti da bismo s ponosom rekli: “Mi smo seljaci - sirari i kozari!”. No, ovih 5-6 godina što se družimo s kozama i spravljamo od njihova mlijeka slasne zalogaje i gutljaje ipak nam daju pravo da progovorimo - ili bar iznesemo vlastito mišljenje - o privređivanju na polju i preradi privređenog: bar kad je kozje mlijeko u pitanju.

Marina i ja kao suputnici u našoj bračnoj i poslovnoj avanturi razmišljamo o koracima pred nama i planiramo ih: vjerujemo da društvo koje želi doživjeti sutrašnji dan, mjesec ili desetljeće mora činiti isto, mora definirati prioritete i planirati gradnju temelja na kojim počiva. Mnogo smo se puta nas dvoje ponosno osvrtali na svladane puteve, ali smo isto tako znali mijenjati putanju i smjer učeći na posrtajima i počinjenim pogreškama.

Nepotrebno je glumatati kako je poljoprivreda - bilo ratarstvo ili govedarstvo - izrazito težak i odgovoran posao: meni osobno bi bilo teže raditi u uredu, analizirati tablice ili prelamati knjige nego rasipati bale sijena po jaslama, u žurbi pospremati koze u štalu zbog žestokog ljetnog nevremena ili tražiti zašto nema napona u žici elektro-pastira. Razmišljati o poljoprivredi kao o zlatnom teletu kojem se treba klanjati jednako je pogrešno kao i uopće ne razmišljati o njoj.

Prva skrupula koja žulja u cipeli su Poticaji. U ono koronarno vrijeme Država je počela dijeliti pomoć od 4.000,00 kn - ako zadovoljavate određene uvjete. Jedan mjesec, drugi mjesec... U jednom trenutku se uhvatite u planiranju ne kako vlastitim radom zaraditi novac, nego kako zadovoljiti uvjete za one četiri tisućice! Japanska poslovica kaže: “Ako želiš nahraniti gladnoga, daj mu ribu. Želiš li da više ne bude gladan - nauči ga kako se riba lovi!” Upravo to vrijedi za današnje Poticaje - postali su svrha, a ne oruđe.

Jasno je da Poticaji imaju i socijalnu i demografsku dimenziju. S jedne strane pomažu nezaposlenom, seoskom stanovništvu da preživi, s druge strane zadržavaju ljude u agrarnim sredinama iz kojih je iseljavanje postalo pravilo. Sponzorirajmo - ako to smatramo važnim i bitnim - ostanak u Kukači ili Cerovniku. Ali, pomognimo stvaralačke procese u toj istoj Kukači ili Cerovniku kojim će se s jedne strane obogatiti i Riječanin ili Zagrepčanin, ali koji će biti profitabilan i za Kukačliju (???) ili Cerovničana - bez obzira govorimo li o kukičanju, proizvodnji kobasica ili turizmu (ili, ne daj, Bože - sinergiji svega toga). Interes se i ulaganje društva -  skromnog sam mišljenja - ne treba mjeriti imaginarnim površinama i broju grla ovog ili onog blaga nego na proizvedenim i prodanim dobrima. U našem slučaju - ako Država smatra da je to dobro za sve nas - za svaki ispostavljeni račun za prodanu kilu kozjeg sira pomoći će “Jagarki” s X kuna. Time ne samo da Jagarku potiče da bude kvalitetnija kako bi prodala više sira, nego ju stavlja u povoljniji položaj naspram nekoga tko takav sir uvozi ili ga proizvodi na crno. Dalo bi se još mnogo toga ovdje pisati o Poticajima, ali ne voli Facebook duge objave, a ova se polako otima kontroli...

Svaka proizvodnja - pa tako i proizvodnja hrane - završava prodajom. Nisam jednom čuo seljaka kako veli: “Stisnut ću ja zube, uzgojit’ prasca i napravit’ kobasice! Samo kad bi ih netko kupio...” Jedno od rješenja su svakako i zadruge, ali - danas sve više i više postaju popularne trgovine - čak i lanci trgovina - koji gotovo isključivo prodaju robu malih OPG-ova. Kako je ovo privatna objava, uzimam si za pravo čak i reklamirati takve trgovine s kojima surađujemo: Mrkvica, Grga Čvarak, Špeceraj, Kralj gljiva... Jedan od poticaja zdravoj, obiteljskoj proizvodnji hrane bila bi pomoć zadnjim karikama u lancu proizvodnje hrane - trgovinama. Ne upućuje li nas suvremeno doba na razvijanje kratkih opskrbnih lanaca i konzumiranje hrane ne iz Španjolske ili Chilea nego iz Bistre ili Krašića?

“Bobu bob, a popu pop!” Možda će se mnogi naljutiti, ali naprosto je činjenica da je smo mi, žitelji sela, slabije obrazovani i zbog toga neskloni sustavima - nekad je to prednost, ali češće mana. Upravo je to Stjepan Radić (čiju novčanicu ovih dana mijenjamo za šestdesetak eura) uočio kao temeljni problem hrvatskoga sela kad je krenuo osnivati seoske čitaonice. Stotinu godina kasnije: djelatniku savjetodavne službe u Ogulinu - moje je iskustvo - jednom je prilikom trebalo dvadesetak minuta kako bi (tek nakon telefonskog razgovora s “upućenim” kolegom) pronašao na računalu formular nakon čijeg me je ispunjavanja poslao ipak u Karlovac “jer ga moram predati osobno”. U Karlovcu se ispostavilo da je popunjeni formular zastarjela verzija pa sam ga tamo ponovno još jednom ispunjavao. Ili, otvaravši OPG s ciljem proizvodnje i prodaje kokošjih jaja, kćer nailazi u roku od 60 minuta na dva oprečna odgovora djelatnica Savjetodavne službe: smije li SOPG na placu prodavati kokošja jaja? Da ne kažem da su oba odgovora bila pogrešna! Potrebno je - kako joj je to objasnio inspektor kojem zapravo to nije bila niti zadaća - upisati se i prijaviti u još nekoliko registara...

Odakle se čisti riba? Nije li očito da se obrazovanje proizvođača hrane treba iznimno poboljšati, počevši od onih koji će u budućim godinama postati seljaci? U našoj Ogulinsko-plašćansko-modruškoj zavali nekoliko je srednjih škola, ali niti jedna nije za poljoprivrednike (mislim da se njihov broj u Hrvatskoj može nabrojati na prste jedne ruke). Kad govorimo o obrazovanju budućeg OPG-ovca, ne smijemo se zaustaviti samo na kemijskom strukturi gnojiva, osmozi ili fizikalnim karakteristikama ležajeva na traktoru. Mi u sirani “Jagarka” ne samo da volimo koze i miris uzavrela mlijeka, naučili smo šarafati i popravljati jasle, dizajnirati naše etikete, upravljati promocijom, surađivati s dućanima i komunicirati s kupcima, predavati porezne prijave... Sve su to detalji koje poljoprivreda danas traži - ništa manje i ništa više od jednog vlasnika frizerskog salona ili taksiste. Jedina je razlika što će taksistu ili frizera netko uputiti, mi seljaci nađemo se sa kapom u rukama kako pokorno čekamo od nekog službenika da nam preda (krivi) formular... Ne bi li bilo baš zgodno kad bi naša djeca djeca već u školi naučila štogod o dizajnu, promociji i komunikativnosti u školi, uz važnost plodoreda, prednosti frezanja ili stajskog gnojiva?

Forma facebooka, nažalost, ne dopušta širinu, ali bilo bi sjajno kad biste se - pročitavši tekst - uključili i komentirali. Čisto radi nas samih i radi formuliranja vlastitoga stava. Jednom davno mi je jedan Bruno rekao: “U mislima ideje nam se čine stvarnima. No, tek kad ih riječima formuliraš, tek tada postaju jasne.” Jest, Bruno, ostarili smo - bilo je to davno (štogod mi mislili o tome).