Otvorilo se nebo i lije, čak nisam siguran da li gledam u krupne kapi vode ili je ipak riječ o prvoj ovogodišnjoj tuči: nisam još vidio da kapljice tako odskakuju od zemlje, a niti kuglice leda tako sitne... Potjeralo nas u kuću, pa da vam približim mirise - i one ugodne i one bolne - s naše farme.

Mogao bih - a možda bih i trebao - o poskupljenju komunalne naknade od 30% u općini u kojoj živim, o činjenici da nam je rješenje o poskupljenju tog vražjeg harača izdano 21. veljače, dostavljeno na adresu polovicom ožujka, a prvoj je uplatnici datum dospijeća bio 20. veljače - dan prije nego li je samo famozno Rješenje izdano, a kamoli dostavljeno. Mogao bih - a sigurno bih i trebao - o činjenici da nam se rasvjeta u selu gasi navečer u 23.00 i ostaje ugašena do 05.00 idućeg jutra jer tako “štedimo” struju iako postoje led svjetiljke, o činjenici da u našoj općini ne postoji mjesto gdje bismo mogli odložiti plastiku, staklo ili papir (imali smo par spremnika na parkiralištu uz zgradu općine, no prilikom PREUREĐENJA parkirališta tijekom listopada prošle godine spremnici su uklonjeni i više nisu vraćeni). Mogao bih i o nogostupu koji se “radi”, i o... ali neću. Prije dvije godine skinuli smo Kurtu i postavili Murtu - ne valja se ikome oko toga uzrujavati: caru carevo, a Bogu Božje!

Od onih zasnježenih dana kad smo mužnju započinjali lopatanjem nekakvom smo se mađijom našli u osunčanim poslijepodnevnima: žučkasto-sivi prekrivač naših pašnjaka počeo je poprimati čudesan zelenkast štih, oronule grane su nabubrile i pred samom su eksplozijom životnih sokova koji u njima kolaju, čak je i pjev čagljeva isprovociran zvonjavom cerovničkog zvonika nekako životniji i veseliji.

Dražesno je gledati koze kako se nakon jutarnje mužnje sjure u voćar: nije još trava krenula i daleko je to od ičega što bi se moglo nazvati ispašom, no u tim trenucima naše se curke razgibaju i protegnu noge očito nagovještavajući dolazak proljeća, čak i više nego jaglaci i visibabe. U prvim su danima nakon snijega koristile priliku pa su se iskradale kroz žicu neuključenog eletropastira na okolne njive, ali doskočili smo tome popravivši oštećenja na ogradi nastala obilnim snijegom i skršenim granama. Gledali smo pomalo zlurado - Dora i ja - s vrha voćara prema nekolicini koza uz ogradu očekujući njihovu reakciju nakon dodirivanja žice. Ali, gledale su i koze prema nama i kao da su naslutile da su njihovi ljudi nešto promijenili...

Obišli smo naše pašnjake, napeli žicu, pozabijali srušene stupove i posjekli drač i kupinu u neposrednoj blizini elektro-ograde: izbodeni smo i izgrebani kao da smo bili u ratu, Marina mi iglom vadi trnje iz dlana. Proljeće je tu, samo što nije provirilo kroz oblake. Potrošili smo zimu i zimsko sanjarenje - da ne kažem planiranje - i vrijeme je za akciju. Nadamo se ove godine srušiti staru štalu i napraviti novu, nadamo se solarnim panelima, i...

I da ne zaboravim - srušili smo još jedan rekord, jer krv nije voda. Pleme Jagara ne voli sunce - mi smo sjevernjaci, svjetloputi. Mojih pola stoljeća života naučilo me da se niti u ožujku, ako je dan osunčan, ne skidam u kratke rukave. Dorina mladost i neiskustvo jedino su opravdanje za prvo ovogodišnje izgaranje. Ništa strašno, ali neka bude zabilježeno. Klimatske promjene? Ne, svjetla put Jagara!

Uskoro će doći taj dan, kad će se smeđodlake ljepotice sjuriti niz dragu u potrazi za onom slasnom travkom i netko će postaviti pitanje: “U čemu je razlika između ovog ciklusa i onog prošlogodišnjeg? Koze se ponašaju isto i rade istu stvar, vi ponavljate isti postupak hranidbe i mužnje...” U ovih petnaest godina koliko živimo u Kolićima niti jednom se povijest nije ponovila i svaka je godina drugačija! Ne vjerujete? Dođite...