U Rijeci sam s dostavom završio rano - već u kvarat do jedan - pa onda još pola ure do Kraljevice. Krk je u ovo doba godine nedohvatljiviji nego inače - automobilskih tablica bude mnogo, različitih su oznaka, pa se put preko mosta vikendom zna odužiti, a niti četvrtkom nije bajkovito. Onda nazad na kopno i brzo prema Crikvenici i Novom, sve do Smokvice. Toga četvrtka to je bila zadnja postaja na našem putu sira što je bilo i dobro jer me u Jagarima čekao Igor s oplatama i šalovanjem: radovi na štali su se zahuktali unatoč suncu i vrućinama: važno je da nema kiše dok ne završimo barem s betoniranjem.

Već otprije znam da se odande kući mogu vraćati Lujzijanom preko Rijeke i Vrbovskog, Jozefinom preko Senja ili Rudolfinom od Novog do Ogulina. Neznajući koja mi je trasa najbrža - penjući se iz Smokvice na magistralu posavjetovao sam se s Googlom i dobio pomalo misteriozan rezultat. Neka nova ruta kojom nisam do sada išao: cesta se penje na Kapelu i potom malo prije Brinja spaja na Jozefinu.

Na raskrižju s magistralom moj je Ford odterećen sireva i briga preo navijajući za avanturu dok sam ja u glavi vagao kojim putem krenuti: ziheraški preko Senja ili Novog (Rijeka je ispala iz igre kao najduža ruta) ili... Ma, doma me čekaju oplate i naporan vikend, nije vrijeme za glupiranje - što ako izaberem pogrešnu rutu?

Ford mi je, poput onog žutog tansformera, putem svog zvučnika odlučio nešto poručiti: krenuli su čvrsti taktovi benda BossHoss i njihove pjesme “My Way” (nije to obrada Sinatrinog legendarnog evergrina mada se isto zove). Neka bude, krenut ću svojim putem, pa makar to bio i krivi put.

Cesta se odmah krenula uspinjati krajolikom izbrijanim legendarnom burom: nema tu puno visokog raslinja, ali je zato pogled prema moru spektakularan: namreškano, valovito zelenilo pretapa se u daljini u morsko plavetnilo, okupano otopljenim zlatom večernjeg sunca. Niti petnaestak minuta vožnje i naletih na stado konja. Njih dvadesetak uz cestu su birali travke, samo se jedan stojeći na asfaltu divio pogledu. Pristojno sam, uvažavajući pola tone mišića pred sobom, pričekao da me taj momak propusti. Na još sam se nekoliko zavoja upoznavao s tim divnim životinjama, a na kraju porazgovarao i sa - pogrešno pretpostavivši - njihovim pastirom.

“Jel’ puše?”, ponudio sam se za čašicu razgovora ne očekujući puno.

“Ne puše, danas je dobro!”, prihvati dida odmjerivši i mene i ogulinske tablice na Fordu. Skrenuvši pogled na elektrovjetrenjače koje su stenjale pod vjetrom i krilima lomile zrak shvatio sam da je dida domaći i da ovo pirkanje za njega nije ništa, navikao je on na snagu zraka.

“Jesu to Vaši konji?”, priupitah. I osjetih se poput medvjeda koji je šapom prevrnuo košnicu iz koje su navrle pčele: krenuo je dida psovati šumariju koja je dala koncesiju, a nije ogradila svoju zemlju pa konji pasu posvuda i rade štetu... Shvatih da dida govori o vremenu kad je ovdje bilo ljudi, a zemlja se radila i koristila te je bila ne samo sramota nego i grijeh da blago pase tuđu travu. Navika je to koju niti bura nije otpuhala i samo se složih s didom: “Jest, red se mora znati!”

Prebacio je dida lopticu na mene, pa me počeo radoznalo i bez zle namjere zapitkivati tko sam i što radim ovdje. Čuvši da smo kozari i sirari obradovao se, bilo mu je drago da ima mladih koji ‘hoće na zemlju’. Uputio me prije rastanka da kod stadiona par kilometara dalje ne idem ravno jer ću bijelom cestom završiti na Vratniku, nego da skrenem lijevo: “Izbit ćeš malo prije Brinja!”

Znam ja da je ‘bijela cesta’ sinonim za makadam, ali stadion? Pa od Smokvice sam jedino vidio vjetrenjače, konje i njega... Isprva nisko raslinje, a kasnije i prava šuma počela je sužavati cestu kojom me google vodio. Svako toliko šuma je kopnila i prepuštala prostor oazi od nekoliko domaćinstava - da ne kažem klanu - izniklih uz obrađena polja i pokošene livade da bi odmah potom stegla svojim krošnjama put i okoliš kojim sam se kretao. I onda taj stadion, a uz njega i crkva i pošta! Cesta se nastavlja ravno - baš kako mi je dida prorokovao - ali i račva nadesno, valjda prema Brinju.

Susretoh tu mladića svojih godina u čoporu pasa: svi do jednog rasni avlijaneri srednjega rasta pa nije bilo teško uočiti šarplaninca koji je među njima bio poput zaštitnika. Uzlajali se oni na kotače, kruže oko Forda kao oko lovine... Ne bih htio kojeg nagaziti pa očima potražih savjet od šetača, a on mi nezainteresirano mahnu rukom “Samo vozi, maknut će se oni”.

Možda sam se bio pitao hoću li izabrati krivi put, a odgovor je schrodingerovski; i jesam i nisam. Odabrao sam ja odličan, ispravan put kojim sam došao u - Krivi put, raštrkano bunjevačko naselje osnovano početkom 17. stoljeća. Pretpostavljam da, kao i cijela Lika, i ovaj kraj pamti slavnije dane prepune topota ne samo konja nego i dječjih nožica i bunjevačker pjesme. Sada - tu i tamo - kroz šumsku zaraslinu vidim kovanu, skupu ogradu koja skriva i štiti vikend utočišta s bazenima i sjenicama imućnijeg, gradskog stanovništva.

Šumsku je svježinu i britkost zraka gotovo iznenada zamjenila težina ljetnog smiraja dana, kuće uz cestu postale su česte i uobičajene, a gospodarske zgrade predvidljive. ‘Blizu sam civilizacije’, pomislih - i stvarno je tako bilo. Par minuta kasnije uključivao sam žmigavac i spajao se na Jozefinu par kilometara prije Brinja. Čeka me još Križpolje i Jezerane, moram preskočit’ Malu Kapelu i doma sam... K vrapcu: Igor i šalovanje, valjda se je snašao bez mene... Naravno da jest! Šalovanje smo završili idući dan, a u subotu sve zalili betonom.

Ostala mi je još jedna cesta za proći, ona koja iz Ogulina preko Jasenka vodi do Drežnice i dalje u Jezerane. Nekako se nadam još barem jednoj avanturi...