Bila je sredina ljeta 2019. godine, sunce je milovalo sjeverne obronke Kapele i na njima dva negdašnja mladića te njihove sinove koji su se tada već počeli okretati za djevojkama. Toga ljeta nismo više niti Žarko niti ja bili dečki iako se i dan-danas tako osjećamo, ali dizali smo prvu štalu u Jagarima i bili smo dobri u tome što smo radili. Dobro - Žarko je bio dobar, a ja sam se trudio hvatati korak i izvrsno dodavao šarafe, čekiće ili motorku. I učio - posmatrajući i zapitkujući - kao da sam mladić...

Marin je, sin Žarkov, ocjenjujući rast štale - nikada to neću zaboraviti - pripomenuo kako bi ‘valjalo srušiti i ovu staru štalu iz četrdesetsedme te na njenom mjestu podići novu, primjereniju kozama’. Nasmijao sam se u sebi jer - za Boga miloga, pa u ovu koju gradimo stane čak četrdeset koza... pa čak i koja više... Proletila mi je kroz glavu slika vrlo živa iako bez previše detalja - više impresija - ali odmah sam je otresao kao što otresamo glavom kad dosadna muha želi sletjeti na čelo.

No, ideja je bila posađena, ne samo meni nego i Marini, ne samo tim Marinovim riječima nego i meketanjem koza, ne samo toga toplog poslijepodneva nego davno prije, kad smo prvi puta iscijedili kapi bijeloga mlijeka nemušto stiskajući vimena. Krajem ljeta, završivši radove na štali, po prvi sam puta izrekao laž koju sam od tada potpuno uvjeren nekoliko puta ponavljao: “Ovo je zadnje, nikad više nećemo ništa graditi!”

OK, Dora se odlučila baviti kokama nesilicama i prodajom jaja - kakvi bismo mi bili roditelji da joj ne pomognemo sagraditi kokošinjac? Ili dva? Ništa veliko, u svaki stane tek stotinjak nesilica... ‘Ovo je zadnje!’, rekosmo svi na kraju.

Nismo jednom Marina i ja tijekom mužnje ne samo pokisli nego i bili zameteni snijegom - nacrtali smo idealno izmuzište, smjestili ga u našim glavama nasuprot štale... ‘A kad nam već dolaze majstori, možda da dignemo i spremište za sijeno? I to je sad fakat zadnje!’

Proljetos nam je zasmetala i ona stara štala koju je Marin proročki srušio još u ljeto 2019. godine. Smogavši hrabrost, polovinom godine započeli smo rušenjem i tu zadnju gradnju. Da ne zamaram detaljima oko rušenja, šalovanja, dizanja stupova i pokrova, šarafanja, provođenja struje i vode... štala je s prvim snijegom gotova gotova.

Nisam slučajno napisao dvaput ‘gotova’. Naime, štalu smo isplanirali i isplanirano napravili te pustili koze u novi prostor. No, vragovi su pronašli rupe u našem planu te smo morali nadograditi štalu. Samo jedan primjer: Joker (novopridošli jarac kojem je jedna polovina brade bijele, a druga crne boje) misteriozno se pojavljivao u jaslama. Sad shvaćam što znači riječ ‘iskustvo’: kad smo kupovali drvenu građu za gradnju štale, kupili smo pola kubika dasaka više nego što smo pretpostavili da će nam trebati jer mi uzgajamo koze (što na bangladešanskom znači ‘ispale vragu iz torbe’) - trebat će te daske (i zatrebale su) za neplanirane nadogradnje!

Pred nama je prosinac i iskoristit ćemo ga koliko će nam vrijeme dopustiti. Posla na farmi uvijek ima i taman kad u budućem spremištu napravimo kutak za kuniće, prekrojimo pregonske pašnjake i rastegnemo ogradu za koke - počet će nova sezona mužnje. Ali dobro, barem smo sada s gradnjom gotovi...

Ono što me sad malo plaši jest nomenklatura: štala koju smo prvu gradili sada je postala ‘stara štala’... A i Dora spominje nekakav treći kokošinjac - sigurno se zafrkava, ne bi ona to napravila svom starom ćaći...