Upeklo je ljeto i ta činjenica u meni budi suprotstavljene osjećaje: s jedne se strane užasavam vrućina i sunca, a s druge strane to je vrijeme ne samo realizacije zimskih planova, nego i “berbe” mlijeka i rada u kojem uživamo.

Nakon proljetnih turbulencija učinilo mi se da smo ušli u period kada smo ustanovili određene rutine - buđenje malo prije 7, kava progleduša, mužnja koza i odvođenje istih na ispašu, naš doručak... I stvarno je bilo tako par tjedana.

Privikli smo se na prvojarke, i one na nas i na mužnju. No, da ima toliko varijacija vimena - nisam znao! Te jedna koza ima malecko vime, drugoj su pak sise posvađane kao SDP i HDZ - svaka gleda u svom smjeru iako iz obje curi mlijeko (pa ti natakni čašice muzilice), treća kad se vraća s paše izore zemlju koliko su joj vimena velika (ne daj, Bože, da potrči - saplela bi se). Imamo i jednu kozu sa četiri sise - dvije su funkcionalne i normalne veličine, dvije su narasle na veličinu jednog centimetra i nemaju mlijeka. Krivosisa koju sam ranije spominjao se na kraju ipak uklopila, čak joj je i manja sisa skoro sustigla veću...

Krenuli smo još zimus raditi novu montažnu drvenu štalu. Srušili smo staru kuvarnu i na njenom mjestu izbetonirali temelje. Uvijek sam takvu gradnju zamišljao poput one iz filma “Svjedok” gdje se Harrison Ford sklanja u amišku zajednicu pa tamo u jednom trenutku dižu nekakav hangar, što li... Zapravo, naporan je to posao i zahtjeva ne samo mnogo znanja i iskustva, nego i usredotočenosti i preciznosti.

Pa onda sijeno! Ah, kako to tek zvuči romantično! Nabildani mladići bez majica dižu bale sijena na visinu 2 metra i ubacuju ih u kola, djevojke u ljetnim haljinicama ih poslužuju sokovima i voćem, svi veselo pjevaju i u tren oka pospreme četiristotinjak bala na štalu. U stvarnosti, nas par četrdeseto-i-kusur-godišnjaka nabadamo na roglje bale teške 10-15 kg i dižemo ih na kola, njih stotinjak koliko ih stane - pa tako četiri runde. Ne samo da je to fizički zahtjevno, ne samo da sunce opako prži i pospješuje znojenje - nego i ja - Hrvoje Bjeloputi - sve to radim u dugim hlačama i košulji dugih rukava. Naime, ja izgorim i na jačoj mjesečini.

Vraćajući se s punim kolima bala, reče mi susjed čije smo sijeno skupljali: “Ajd’, odradili smo lakši dio prve runde! Sad bale treba dignuti na štalu!” Sve sam si nekako mislio: “Pa neće to biti tako teško, imamo traku koja bale podiže sama - jedan od nas će iz kola nabacivati bale na traku, mi ostali ćemo gore, u hladovini krova, slagati podignute bale...”.

Treba li reći da je krov limen, zagrijan na temepraturu pećnice, bez prozora? Još je bilo “lako” slagati donje redove bala, no kad ih je trebalo dizati pod rogove i krov... Mogli smo sa sobom uzeti odojka i samo ga ostaviti tamo - bio bi pečen do kraja posla! Ispraznivši prva kola smjestili smo se pod susjedovu lipu i popili potok, skoro da se čulo šištanje kao iz čajnika kad zakuha... I tako još tri puta. Jest, malo pretjerujem - u jednom trenutku pojavio se oblak i zaklonio sunce - nisam bio toliko sretan ni kad su naši ušli u finale svjetskog prvenstva!

Neki smo dan sin i ja počistili štalu. Kako “počistili” zvuči nevino, sigurno bih tako mogao nekog neiskusnog navući da pomogne... Iskreno sam se nadao da će koze, jer su cijeli Božji dan na ispaši, obaviti se na livadi. Ali ne! Kao da trpe i nose kući: jesu li ušle u štalu, tako se čučnu i puste mlaz... I da samo mlaz...

No dobro, ipak se sin i ja u toj obavezi dobro našalimo, pun je fora i doskočica na temu: “Tata, tvoje ideje nas uvijek uvale u govna!”, “Jel’ to netko ovdje pustio ‘goluba’?” ili “Znam i bolje načine kako provesti petak navečer!”. I, moram priznati, rijetko kad se ponavlja - a nije nam ovo prvo čišćenje štale.

Izgleda da kozarstvo nije uvijek i samo usko vezano uz te mile životinje - ono sa sobom nosi i neke skrivene, ne baš ugodne trenutke. Ipak, ne bih ovaj život mjenjao ni za što. Znaju boljeti leđa, trnuti ruke i oči se sklapati od umora, ali kad se i nedjeljom javi zadovoljni kupac, pohvali okus i odmah naruči novu rundu - znaš da se muka ne samo isplatila, nego i preplatila!