Još tijekom ožujka Marina i ja smo u mislima prolazili kroz nadolazeću sezonu i planirali ne samo gradnju štale i povećanje stada nego i tražili rješenja za sve prepreke koje smo uspjeli predvidjeti na putu prodaje našeg sira. U svom tom planiranju bili smo svjesni da će doći i kraj sezone, ali to je bio trenutak tada tako dalek, trenutak kojeg smo definirali riječima “...i onda ćemo zasušiti koze” ...

... Početkom studenog uspinjao sam se Bukovačkom cestom kad me poput električnog pastira protresla spoznaja kako dostave idu kraju, kako se neću tako skoro opet voziti Bukovačkom - i ne samo Bukovačkom, i ne samo Zagrebom. Nedavno mi je jedna gospođa rekla kako se “baš navukla na naše kozje proizvode”. Nasmiješio sam se tada, iskreno i od srca, jer je to bio kompliment i svemu onome što prethodi samoj prodaji sira. No, u tom trenutku, vozeći se po obroncima Medvednice, shvatio sam da sam se i ja navukao te da će mi nedostajati osoban i direktan kontakt sa svima vama koji ste uzimali naše proizvode.

Bit će sada više vremena i pisat ću o mnogo toga što nam se dogodilo ove godine, što smo sami napravili i koliko smo toga iskustvom naučili, o nadama, planovima i maštanjima. Ali sada - prije svega - volio bih se ispričati svima o koje sam na bilo koji način ogriješio. Moguće je da sam pogrešno zbrojio koji puta cijenu na vašu štetu, ili da sam isporučio nekome nešto što nije bilo naručeno. Nažalost, bilo je situacija - osobito sada na kraju sezone - da jednostavno nismo imali dovoljno mlijeka ili jogurta te sam morao prilikom isporuke smanjivati naručenu količinu. Ljudi smo, i Marina i ja, i griješimo - vjerujem da je svima jasno kako tu nije bilo nikakve zle namjere.

Dakle, službeno je: ušli smo u “kozostaj”, kako mi neki dan reče draga Riječanka. Nisu koze automobili pa da okrenemo ključ i ugasimo motor. Muzemo mi koze i dalje, ali sada svaki drugi dan - ne radi tih 5-6 litara mlijeka, nego radi zdravlja koza. Naime, nikako ne smijemo dopustiti upalu vimena (mastitis), a od pomuzenog ipak ćemo i mi malo uživati u jogurtu i siru. Kroz par dana ćemo musti svaki treći dan, pa četvrti... Sve dok ne zaključimo da su koze izašle iz laktacije i tada nastupaju dva mjeseca u kojima nam je jedina obaveza hranidba ujutro i navečer. I onda tom kolotečinom do početka veljače kad kreću jarenja, mjesec dana kasnije jarad se odvaja od koza i počinje mužnja, sirenje - i vidimo se opet!

Iako se sada veselim zimi, stvarno će mi nedostajati ne samo kombiniranje proizvodnje i prodaje s Marinom ili komunikacija prilikom naručivanja u kojoj sam se nerijetko od srca nasmijao, nego osobito susreti i onih par rečenica kojima smo jedni druge, barem malo, pustili u vlastiti život. Zanimljiva je, zapravo, direktna prodaja gdje ja u ime našeg obiteljskog gospodarstva prodajem kupcu vlastite proizvode. Zanimljiva jer je vrlo osobna, toliko osobna da ne samo da smo u pojedinim slučajevima prešli na “ti”, nego je banalna trgovačka transakcija prouzročila nedjeljno roštiljanje ili popodnevnu kavicu/pivicu s osobom i njenom obitelji koja više nije samo kupac našeg sira nego je i dragi prijatelj. Iskreno, ne sjećam se da sam ikad nakon kupovine u nekom trgovačkom lancu završio sa svojom obitelji na obiteljskom ručku prodavačice ili blagajnice. U ovom ludom i toliko sterilnom svijetu, zanimljivo, zar ne?

Stvarno se veselimo idućoj sezoni, jer ako nam je šesnaestak muznih koza ove godine “prouzročlio” toliko novih poznanstava i poneko dobro prijateljstvo - što će tek biti iduće godine kad će u mužnji biti, ako Bog da, barem 40 koza?