Volim putovati. Ne samo doći na cilj, stići na odredište - doslovno volim putovati, uživam u vožnji. Kad smo se pred par godina počeli ozbiljno baviti uzgojem koza i sirarstvom - upala mi sjekira u med. Naime, vrlo smo brzo zaključili da je nama najbolji i najsigurniji način prodaje onaj u kojem sireve, mlijeko i jogurt direktno prodajemo i isporučujemo kupcima - bez posrednika. Posložili smo si kockice tako da je Marinino carstvo u kuhinji sirane dok ja poput Mad Maxa krotim 1200 kubika naše Opel Corse isporučujući njene delicije svima koji se žele osladiti kozjim mlijekom i onim što od mlijeka Marina stvori...

Marina je cura iz Savske, a ja dečko s Jaruna - oboje smo rođeni u Zagrebu, tamo smo se školovali i započeli zajednički život. Nekako nam se logički nametnulo da svoj trud prvo ponudimo Zagrebu pa su tamo krenule prve isporuke. U tim prvim izletima, priznajem, nužnost posla zatomila je užitak putovanja. Jest, vrhunac svake isporuke bio je - i još uvijek jest - trenutak kad bih se nakon autoceste dokopao Švarče u Karlovcu, zasjeo na Jozefinu, odvrnuo U2 ili Baseballse i tih nepunih sat vremena do Josipdola uživao u vožnji. Znam da Jozefina svoje draži čuva i s one strane Kapele, ali i ovo je bilo dovoljno...

Ljeto je već bilo počelo kad mi se javio Željko s Jaruna naručivši naše sireve. Isporuka je bila jednog sunčanog, meni pretoplog srpanjskog poslijepodneva, skoro već večeri. Vozio sam se jarunskim ulicama koje su u mojim sjećanjima bile bitno drugačije - makadamske prašne ulice između niskih kućica s puno zelenila zamjenjene su asfaltiranim cestama uz koje su natiskane stambene zgrade. Obzirom da sam za taj dan završio, uzeo sam malo vremena pa se provozao tim dijelom svog djetinjstva u koji već desetljećima nisam navraćao.

Ne samo Jarun - cijeli se Zagreb jako promijenio, odrastao je poput nas. Nisam primjećivao te promjene živeći u Zagrebu, nisam ih niti odmah uočio dostavljajući sireve po Zagrebu - a vozim od svog 18. rođendana. Promijenio se Zagreb i ne želim ocjenjivati tu promjenu - onako melankolično se prisjećam raskopanih uličica zbog uvođenja kanalizacije koja se poklopilo sa redukcijama struje u vrijeme socijalizma te naših dječjih igranja skrivača po tim rovovima. Ili nogometa na dva mala, gdje su komadi cigle označavali golove... Zagreb je danas metropola u kojoj su poslovnost i službenost pojeli šarm o kojem je pjevao Ivo Robić vraćajući mu se pod zidine stare tko zna odakle. Neizbježna je to posljedica odrastanja nas ljudi, kako ne bi i razvoja grada. Bez poslovnosti i sterilne preciznosti nemoguće bi bilo organizirati - sada mi prvo pada na pamet - uspješan advent u Zagrebu, prepoznat u cijelom svijetu. Sve ima svoju cijenu.

Razvozeći sireve i služeći se GPS-om provozao sam se gotovo namjenski izgrađenim naseljima u kojima su sve ulice nazvane po cvijeću, zalazio u poznate kvartove novim, nepoznatim avenijama, posjećivao dvorišta u koja sam kao srednjoškolac kraj srednje škole koju sam pohađao parkirao “Kristinu”, moj prvi autek. Bio je to najmušičaviji Renault 4 u povijesti proizvodnje: gasio se ne okretanjem ključa, nego guranjem u četvrtu brzinu puštajući kvačilo istovremeno držeći kočnicu, a najčešće se palio na guranje (toliko sam se izvježbao da sam sam znao u dvorištu dugom petnaestak metara zagurati auto do dovoljne brzine, uskočiti na mjesto vozača i upaliti ga do kraja dvorišta).

Zagreb je danas užurbana košnica, poprilično nervozna i u prometnom smislu zagušena. Lijepo je navratiti, još je ljepše kad vožnja prema adresi kupca probudi uspomenu. Rođen sam ovdje i uvijek će djelić nekadašnjeg Zagreba biti sa mnom u Josipdolu, doma pričamo s izraženim zagrebačkim naglaskom i dijalektom. Ali ipak - tu se slažemo Marina i ja - ne bismo mogli više živjeti u gradu, bio i Zagreb u pitanju. Previše smo se navikli na otvorene prostore, na naše koze, zemlju i vrt. Odrasli smo, kao i Zagreb.