Krajem osamdesetih godina sam - u vrijeme raspada komunizma - kao šesnaestogodišnjak s pokojnim ocem obnavljao krovište stare štale. Iako sam uživao provoditi ljetne praznike u Lici, rad na štali mi se činio kao gubitak vremena, gotovo kao kazna. Kako god bilo, napravili smo bolji posao nego političari: štala u čijoj sam obnovi tada sudjelovao i dalje stoji i prkosi vremenu (Bogu hvala da nije obrnuto) ...

... Prošle godine u ovo doba Marina i ja smo već poprilično iskovali planove za narednu godinu. Te 2018. godine muzli smo 8 koza - od toga 6 prvojarki - i omirisali život kozara i sirara koji nam se ne samo svidio, nego smo u njemu nazrijeli i financijsku sigurnost. Naravno, od 8 se koza ne može živjeti, ne može se niti od 16 koliko smo ih muzli ove godine. Ali tada, na pragu 2019. godine, bili smo sigurno kako želimo pisati vlastitu priču o kozarstvu i sirevima.

Važući s jedne strane naše želje s realnim mogućnostima došli smo do ciljanog stada od 50 koza. Prostor stare štale u kojoj su do tada boravile koze bio je podjednako i nedobar i neloš, ali zasigurno premalen za toliko životinja. Izgradnja nove štale pojavila se kao prva stuba.

Blaga zima ponudila nam je prozor za početak radova. Prije svega, bilo je potrebno rasčistiti prostor uz siranu gdje je to tada bila tzv. “kuvarna”, prostor u kojem su nekad davno djed i baka pripremali “napoj” - hranu za svinje, a pod stare dane držali drva. Tu je bio i betonski zid u kojem je, zbog siromaštva i neimaštene kad je rađen, bilo više kamena nego cementa. I njega je trebalo ukloniti...

Neću sada u detalje opisivati što smo i kako radili. Štalu smo zamislili (i napravili) kao relativnu usku, ali dugačku prostoriju podijeljenu prvenstveno na dva tora, u svakom po cca 25 koza s vlastitim jarcem. Prvo smo podigli stupove, povezali ih gredama i na njih digli rogove i limeni pokrov. Potom smo daskama napravili vanjske zidove. Nažalost, do sada je nismo stigli zaštiti bojom jer su nam radovi u proljeće bili odgađani čestim kišama što se ponovilo i ujesen. Ako Bog da, napravit ćemo to u proljeće.

Ovaj zadnji dio posla - podizanje vanjske oplate na štali - radili smo tijekom ljetnih praznika. Ovaj “mi” odnosi se na mog starijeg sina Domagoja, šesnaestogodišnjaka, i mene. Očinskim autoritetom tjerao sam ga na početku da mi pomogne, jednako kao što je i moj tata prisilio mene. No, kao što sam i ja u jednom trenutku počeo uživati u stvaranju nečeg novog, u realizaciji ideje, tako je i Domagoj, čini mi se, proživio isto. Nakon par dana zatražio je od mene da mu dar motornu pilu kako bi on preuzeo rezanje dasaka. Moja prva, neizrečena reakcija bila je: “Ne, što ti je? Pa to je, opasno, mogao bi se ozljediti... Što bi nam tek mama rekla!” Ipak, pregrizao sam jezik, predao mu motorku uz kratke upute i zamolio Boga da mu čuva prste...

Nevjerojatno je kako brzo odrastaju! Prošao sam to s kćerkom, ali opet me odrastanje iznenadilo s njim, a vjerojatno će i s mlađim Mihaelom. Nije se Domagoj zaustavio na motorki, preuzeo je i šarafanje dasaka i penjanje po drvenoj konstrukciji, rad na cirkularu... Stoput sam mu tijekom rada zaustio reći: “Nemoj tako, past ćeš!” ali sam se naporom prisjetio da već dvije godine pohađa u Ogulinu školu slobodnog penjanja po stijeni. Ako tko kome treba govoriti kako se penje, onda sam ja taj koji treba slušati. Nije lako zaustaviti se - stvarno brzo odrastaju.

Čini mi se da smo još tada u ono olovno doba, moj otac i ja, pokrenuli tradiciju: Hercegi postaju muškarci kad naprave štalu. I napravili smo je! Na Marininim fotkama se može vidjeti kako je štala rasla. Uspjeli smo nabaviti i jarice i napuniti štalu, čak pronaći i drugog jarca. Nadam se samo da ovaj neće nastaviti Blentonovu tradiciju lomljenja rebara. Da me Ljuban pukne s onim svojim rogovima, ne da bi mi slomio rebra - otkoštao bi me! No, Ljuban je zapravo dušica skrivena u tijelu ratnika - bit će on u redu.

Jesmo li gotovi sa štalama? Pa, imam još jednog sina. A kad već napravimo štalu, nećemo je ostaviti praznu...