Kod nas se u sirani “siječanj” prevodi sa “zabrinutost”: jesu li koze naparene, je li jarac jesenas bio na visini zadatka? Umirujuće je tada djelovao pogled na bačvaste trupove koza i njihova nabujala vimena, ali ipak... Siječanj nam je prestao biti “siječanj” tek polovicom veljače - i to u velikom stilu! Krenulo je sramežljivo, i onda poplava! Dva-tri dana Marina gotovo da nije niti izlazila iz štale: taman se jedna koza ojari, već se druga gura oko nje i kao da traži utjehu i pomoć - neki dan 5 koza, od podneva do večeri!

Jarići vrlo brzo stanu na noge i potaknuti majčinim lizanjem guze krenu cicati. I onda se naprosto sruše i prespavaju veći dio prvog dana svoga života. Već par dana kasnije trčkaraju, skakuću, udaraju se glavama i kao pravi teenageri ignoriraju mame koje ih dozivaju na marendu. Jer djeca kao djeca - imaju važnijih stvari za raditi. Omiljena im je zabava (a moram priznati da smo se i mi kao klinci toga igrali) “King of the wall”. Jedan se jarčić popne na zidić, a ostali ga pokušavaju izgurati sa zida i zauzeti njegovo mjesto. I tako unedogled... A mame zivkaju, vjerojatno i prijete na jarećem jeziku - sve uzalud.

Tih prvih par dana malo jare nema dovoljan “cug” za popiti svo mlijeko što mu ga je mama pripremila u svom vimenu pa je nužno izdajanje viška da ne bi došlo do upale. No, vrlo brzo dječica uhvate ritam i počiste “sve što je u tanjuru”. S dva do tri tjedna života počinju zavirivati i u jasle sa sijenom te sve više i više žvakati travke. Omogući li im se pristup žitaricama (kod nas u štali jarići se zavuku u jasle i iz jasli onda navale na žitarice svojih mama), kušat će i tu novinu. Gušt je navečer, nakon završena posla, provesti par trenutaka u štali i samo promatrati zaigranu skupinu koja cupka i skače Vrlo umirujuće djeluju na nas i pospanci koji su se - pretpostavljam nakon poslužene im večere - preklopili i spavaju. Ovoga trenutka brojimo 12 cura i 12 momaka i nadamo se da bismo polovicom ožujka krenuli s mužnjom. A tek smo na pola puta što se tiče jarenja...