Kad smo pred više od godinu dana razmišljali o novoj štali i crtali njene nacrte, tražili smo - među ostalim - i odgovor na pitanje kako projektirati štalu čije čišćenje neće biti bolno i fizički iscrpljujuće. Učinilo nam se zgodnim rješenjem bok štale napraviti kao vrata kroz koja tzv. “bobcat” može ući u štalu i svojom korpom grabiti gnoj te ga iznositi iz štale, istresati na prikolicu i tako čistiti štalu. Takvu smo štalu i izgradili...

Znate, jedna je stvar u vlastitoj glavi zamisliti projekt (koliko god on jednostavan bio), a sasvim druga tu ideju ostvariti - jer tisuću i jedna pretpostavka može otići “k jarcu”. Od one banalne da vam pukne guma na bobcatu do pogrešne procjene odnosa snage bobcata i šestomjesečnog gomilanja slojeva izmeta, mokraće i nastrtog sijena.

Čišćenje smo isplanirani za ovu subotu: Nikola je bio slobodan sa svojim bobcatom, Marin nije imao drugih obaveza pa je na traktor mogao spojiti rasipač, a petak - dan kad smo završavali kovanje našeg plana - je čak bio okupan suncem namjesto prognozirane kiše i grmljavinskog nevremena. Planirali smo početi u subotu negdje oko 9 ujutro, nakon što bismo Marina i ja podvorili koze i potom ih pustili iz štale. Stvarno sam bio nervozan u petak navečer i jedna od molbi večernje molitve mi je bila baš jednostavna: “Bože, daj da čim prije i bezbolnije dođe subotnja večer!” Hoće li sve proći kako smo zamislili? Jesmo li dobro premjerili visinu bobcata? Je li...

Nakon kiše zornice koja je odgodila početak radova skroz do podneva uslijedilo je još veće razočarenje: Nikola nikako nije mogao bobcatom razbiti sloj gnoja i probiti se u štalu. Napredovanje je bilo toliko sporo i nezamjetno da smo već pomišljali i na odustajanje. No, lička tvrdoglavost, Božja pomoć i umješnost Nikole u rukovanju bobcatom rezultirala je uspjehom! Sada znam: potrebno nam je napraviti betonsku rampu po kojoj će se bobcat uspeti u dvadesetak centimetara povišenu štalu jer nasipavanje zemlje nije dovoljno.

Nakon tri i pol sata štala je bila očišćena. Pod smo posipali vapnom i nastrli slamom te potom pustili koze u očišćene im apartmane. Bilo je šaljivo gledati kako svaka koza - naučena na do sada višu razinu poda - propadne ulazeći u štalu očekujući da se pod štale nalazi tridesetak centimetara više. Još i više: mladi jarići, sada prvi puta izvan štale, uopće nisu shvaćali koncepciju vrata - nismo ih mogli natjerati da sami projure kroz njih nego smo ih hvatali i u narjučju ih unosili u štalu.

Već sam jednom napisao, čišćenje štale je prelomna točka kozarstva: ili ćeš preći taj Rubikon i baviti se kozarstvom, ili ćeš od kozarstva odustati. I sin Domagoj i ja, ali cijela naša obitelj nakidala se štale (kako to mi Ličani velimo). Zamislili smo kao to možemo odraditi lakše i brže, prilagodili se planu - i uspjeli! Moram biti iskren i priznati da smo pogriješili neprilagodivši ulaz u štalu zbog čega je Nikola u svom bobcatu proklizavao, ali i što smo štalu odlučili čistiti 6 mjeseci nakon što su se u nju uselile koze. No, popravit ćemo propuste: izbetonirat ćemo prilaz štali, a štalu ćemo čistiti triput godišnje.