Prvo pitanje koje su mi postavljali Zagrepčanci (ali i Riječani par dana ranije) prilikom dostave ne samo kozjih sireva bilo je: “Bojite li se Korone?” Moj je odgovor bio: “Ne!” No, ipak se moram malo korigirati: bojim se Korone koliko i viroze, gripe, karcinoma kostiju ili automobilske nesreće.

Ljudski je život unatoč dosezima civilizacije i reklamnim porukama s ne tako malih ekrana i dalje krhak i podložan padovima. Istina, uvjeravaju nas da smo demijurzi - polubožanstva, da smo ukrotili ne samo prirodu nego i fiziku, matematiku, ekonomiju i biologiju. Isklesana tijela i predivni osmijesi na licima koja ne možemo upamtiti niti prepoznati kad skinu šminku nude nam - prodaju nam - zavodljiv i nikad dostižan imaginaran životni uspjeh zapisan u slavi i bogatstvu mjerenu s barem 6 nula... Da bi se “bajka” nastavila nedohvatljivim i potpuno kontradiktornim virusom koji svijet baca na koljena?

U vrijeme kad nam je informacija nadohvat klika mišem nikad nismo bili zbunjeniji i izloženiji lažima. S jedne strane nailazimo na tvrdnje kako su talijanske bolnice prazne jer je Covid-19 velika zavjera, da bi s druge strane gledao fotografije mladih majki ispred rodilišta nastale nakon evakuacije tijekom nedavnog zagrebačkog potresa - opisane kao prikaz situacije u Italiji u kojoj više nema kreveta u bolnicama za zaražene Covidom-19.

Istina? Istina je da više ne razmišljamo svojom glavom, da nismo sposobni i ne želimo donositi odluke i uživati u njihovim posljedicama jer su donesene slobodnom voljom - bile one dobre ili loše. Jer kad je “odluka” donesena temeljena na strahu, a ne razumu - onda to čak nije niti odluka, onda je to bijeg od stvarnosti i odgovornosti, onda u njoj nema nikakva užitka.

Življenje sa sobom nosi rizike rizike kojima se svjesno izlažemo ulazeći u auto ili preuzimajući poštu od šmrcavog poštara. Što je toliko drugačije u slučaju Korone da smo spremni nekritički se isključiti iz života? Da li je problem u filmovima katastrofe ili u našoj podložnosti autoritetima? Nemojte me krivo shvatiti, ne smatram da cijelu situaciju trebamo ignorirati i ponašati se kao da se ništa opasnoga ne događa, ali ja ne vidim drugog izlaza osim prihvaćanja novih normi i regula ponašanja, novih načina ophođenja među ljudima. Jer - počnimo od onih osnovnih ljudskih potreba - moramo jesti! Proizvodnja hrane - da pojednostavim - pretpostavlja strojeve koje treba održavati, gnojiva i stočnu hranu - a mi raspravljamo o propusnicama s QR kodom da bih iz imaginarnih granica vlastite općine otišao u imaginarne granice grada gdje se nalazi prodavaonica stočne hrane ili rezervnih dijelova za traktor? Moje bavljenje kozarstvom nikada nije bilo apsurdnije: ni sam ne znam koliko sam sati proveo tražeći informaciju i koliko sam telefonskih brojeva nazvao da bih saznao tko mi i pod kojim uvjetima može napraviti Propusnicu. Triput! A kozama treba obrezati papke, razvući žicu za elektropastira...

Ne bih htio sada i ovdje pametovati i još manje politizirati - dajte mi scenarij u kojem ovo završava za dva mjeseca! Lijek, vele upućeni, najranije možemo očekivati za godinu dana; bolest se širi obim hemisferama i nije za očekivati da će poput gripe nestati dolaskom ljeta; kontrolirano oboljevanje cijelog društva kako bi se izbjegao prevelik pritisak na bolnice ovim tempom trajao bi desetljećima...

Vjerujem da će se naši potomci čuditi k’o pura dreku kako se u 21. stoljeću umiralo od Korone kao što se i mi danas čudimo nedostatku osobne higijene naših predaka. No, da bismo imali potomke, moramo pronaći načina kako ćemo mi sami nastaviti živjeti. Mi, Jagari? Nastavit ćemo musti koze i raditi sireve, nastavit ćemo tražiti soju za koze koju je zbog poremećaja u uvozu gotovo nemoguće pronaći, nastavit ćemo isporučivati sireve prihvaćajući sve “novine” u komunikaciji s kupcima. Bit će dobrih dana, bit će i onih loših, ali nastavit ćemo.

I opet, bojim li se bolesti? Kako rekoh, bojim se i da mi ne propadnu kočnice na Corsi, ali svejedno sjedam za volan. Strah me samo foksuira da ne vozim prebrzo, provjeravam ulje u kočionom sustavu i s vremena na vrijeme mijenjam pakne. Ali vozim - jer je to jedini način da stignem do Rijeke ili Zagreba.

Jedna me stvar ipak puni optimizmom. Vjerujem da bi sam Churchill bio zadovoljan jer ćemo ipak iskoristiti ovu krizu, i to dobro iskoristiti. Mali OPG-ovi počeli su razmišljati izvan zadanih im okvira i tražiti put do kupca bez posrednika dostavljajući svoje proizvode na kućni prag. I kupci i mali proizvođači hrane počeli su se okupljati u virtualne tržnice - mi sami smo dobili nekoliko upita i poziva za priključivanje platformama za trženje. I ne samo to, vidio sam podosta reklama u kojima se OPG-ovima nudi izrada web stranice ili marketinga u medijima - kao da je došlo doba da su OPG-ovi postali supervzijezde!

Bit će to dobro na kraju, vidjet ćete.