studirajući teologiju naučio sam još davno da je sakrament vidljivi znak nevidljive božje prisutnosti. pomalo hladna i racionalna rečenica koja zanimljivom igrom riječi izriče istinu. uopće ne sumnjam u nju, ali sve dok ne nestane vidljvih znakova, ne shvaćamo koliko nam bog može izgledati dalek. ne sumnjam u uskrsnuće, u božju ljubav niti sada kad smo okovani virusom - ali kao tjelesnom biću potreban mi je taj znak opipljiv u obredima velikog tjedna i napose u noći vazmenog bdjenja, u blagoslovu ognja i njegovom ulasku u zamračenu crkvu. iskreno, nisam to primjećivao svih ovih godina i nerijetko sam morao sam sebe gurkati u crkvu u te dane. osjetih to ovoga uskrsa, profanog i s ogromnom prazninom.

kao obitelj kozara i na uskrsno jutro pošli smo u štalu jer koze treba pomusti i nahraniti - svatko tko ima blago u štali prolazi kroz istu ili sličnu proceduru. izlazeći iz podruma nisam mogao ne primjetiti trešnju ispred kuće prekrivenu bijelom koprenom cvjetova. ali ne samo nju, susjedove šljive ispod kojih moje koze ljeti traže hladovinu, rana jabuka uz put, naša iza štale -sve bijelo, bijelo, bijelo! bilo je olujnog vjetra ovog proljeća, bilo je mraza, kasnog snijega - ali život se ne da zaustaviti, uskrs je! vidljivi znak u tom stablu? bez imalo sumnje, osjećaj koji razumu nije dokučiv niti objašnjiv.

ako postoji poruka, onda bi ona mogla biti - cjenimo mrvice koje imamo, pa i kad nam postanu svakidašnje i gorke. jer, i one bi mogle postati tek daleka čežnja. svima iskreno od srca želim blagoslovljen uskrs! i još više, svima nama želim da onog idućeg proslavimo u prepunoj crkvi!