Junaci moje generacije nisu letali zrakom, mahali čudotvornom macolom niti zelenom šakom rušili zgrade. Bili su prisutniji, puno bliži našim životima: živjeli su u Pavlovoj ulici, ratovali oko dugmadi, otrpavali vlak iz snijega i zviždukali s Bukovca (baš sam se neki dan vozio Bukovcem - tamo stvarno možete čuti zviždukanje). Meni osobno ipak je najdraži onaj Pero što ga zovu Kvržica - okupio je društvo kako bi uredio stari mlin. Siguran sam da smo svi mi, u onoj davnoj dječačkoj dobi, sanjarili kako smo dio te ekipe...

Put što vodi kroz naše zaselke Magdiće i Koliće ugravirao je teren po kojem migolji, ali ga trava i šikara uz njegove rubove od ranog ljeta pokušavaju prekriti. Ratnom pohodu pridružuje se i drveće izraslo uz put spuštajući grane i još više otežavajući prolazak. Posljedice tog sukoba zelenila i asfalta osjete se prilikom jesenskih kiša kad okoputna šikara otežana kišnim kapima još čvršće zagrli asfalt. No, prava kataklizma dođe sa mokrim snijegom kad grane što su u ljetno doba stršale iznad naših glava, sad ogoljele, češljaju krovove automobila koji prolaze putem. Iako bih tisuću puta navijao za zeleno čudovište, u ovom slučaju branit ću asfalt.

Legenda će poslije tvrditi kako su se Steva i Žarko u jednom kasnoljetnom, popodnevnom razgovoru u hladu oraha dotakli i tog problema. Ne zna se tko je ponudio ideju i dao prijedlog da sami počešljamo naš put, ali pretpostavljam da su se obojica složili da nešto treba napraviti. Vjerujem da su potom počeli brojati tko bi sve mogao priskočiti u akciju čišćenja, argumente za i protiv te akcije, a siguran sam da je jedan od njih raspravu zaključio onim našim ličkim, neobranjivim i konačnim argumentom: - ‘Ko ga jebe, ‘ajmo to napravit’!

Obojica su obavijestili po par nas sumještana - akcija je bila dogovorena za nedjelju ujutro. Mi smo se doma u Jagarima preorganizirali pa sam umjesto na mužnju krenuo u sukob sa šikarom dok su djeca preuzela upravljanje muzilicom. Prve smo nedjelje počistili dio puta od tete Mire Kolićkove do Šušnja, a iduće od vrha sela do mosta. Ostao je još zadnji segment, od mosta do Iće - ako Bog da počistit ćemo ga iduće nedjelje.

Nije postojao nekakav čvrst i unaprijed definiran raspored nego smo se sami, kako smo se priključivali čišćenju, uključivali u onaj dio posla koji smo procijenili da nam najviše leži: jedna je ekipa čistila drač po zemlji, druga je uz pomoć traktora i platforme koju je traktor podizao rezala niske, prijeteće grane, a treća je kupila odsječeni drač, trpala ga u prikolicu i odvozila. Kad živite na selu, navikete se na brujanje motorne pile - no prava je simfonija i rijetkost čuti dvije motorke kako zajedno, sinhronizirano predu. A tek tri?

Skupila se moćna mašinerija, zgodan broj alata i opreme, ali i ono najvažnije: iz gotovo svake kuće u selu došao je barem netko: došli su Žarko i Marin iz klana Jolići, Filjare su predstavljali Steva i Egon, tu je bio i Dragan Šimin, pa onda Karlo, Josa Blažov, Tona iz Orlovca, Anđelko - i moja malenkost iz Jagara. Još i više: Teta Mira je - kako običaj nalaže - izašla sa rakijom od kruške tepke kad smo čistili ispred njene kuće i sve nas počastila bogato točeći u čašicu iz koje bih se i krupniji muž od mene vode napio. Josina žena ispekla je bučnicu i sirnicu, a čiča Dragan Filjar samo se pojavio s rashađenom gajbom županijske pive baš u onom trenutku kad usta postaju suha - iskustvo je to, i znanje. Sudjelovali su i Mujo koji ovdje ima vikendicu (mada se nadamo da će se prije ili kasnije ovamo preseliti sa ženom - Seka ju zovemo - s kojom sam kao dijete razbijao koljena i potom se slikao valjda kao nekakav dokaz pred verandom naše stare kuće) i Stanko, Žarkov brat koji već dugo živi u Josipdolu ali nerijetko dolazi u krajobraz svog djetinjstva.

Završivši s radom prve nedjelje netko je - možda i u šali te ne računajući da mi Ličani u istu rečenicu ne stavljamo pečenog odojka i pošalicu - spomenuo da bismo mogli iduće nedjelje ispeći odojka. Prijedlog je (ako je to uopće bio prijedlog) bio prihvaćen te smo se nakon proglašenog kraja radova druge nedjelje odšetali u Joliće gdje nas je ispod njihove stoljetne lipe dočekao postavljen stol s ispečenim komadima mesa. Istina - u pečenju smo uživali šutke, ali kako su se tanjuri praznili, tako je i krenuo “divan” (u prijevodu: razgovor). Sjetio se netko da Stanko svira harmoniku i iako se on pokušao izmigoljiti, izdao ga je rođeni brat: Žarko se samo pojavio sa harmonikom i stavio je pred Stanka. Uzmaka sad više nije bilo i nakon minutu-dvije krenula je i pjesma. Znao sam da Stanko svira i da to čini dobro, ali nisam znao da Steva tako dobro pjeva! I to one stare ličke koje rijetko tko zna, ili ih barem ja tada čuh prvi puta. Nije njegov glas školovan, ali je melodiozan na naš grubi, lički način. Nemojte me sada krivo shvatiti, ne uljepšavam ono što uljepšavanje ne traži - Steva stvarno lijepo pjeva! A kad melodiju spojite s tekstom pjesama koje je pjevao - mahom otputujete u neka druga, možda teža, ali jednostavnija vremena. Nekoliko je puta Steva tog popodneva rekao: “Ajd’ još ovu, pa onda moram ići!” I stvarno je otišao nakon otpjevane šeste ili sedme pjesme!

Rakija tete Mire se ne odbija ni kad ti zub visi o antibiotiku, sirnica Josine žene je bila nenadmašna, a onaj tko nije par sati fizički radio iznojen toplim suncem, ne zna koliki je dužnik onome tko ga ponudi hladnom pivom. Žarkov odojak već je sada na glasu u okolici i zapravo ga nije potrebno hvaliti - a tek kad te dočeka na stolu nakon par sati rada? Ipak, da me sutra netko pita po čemu ću pamtiti ovu godinu, rekao bih: “Po obnovljenom zajedništvu našeg sela!” Patetično? Nije me briga zvuči li to patetično! Lijepo je bilo vidjeti sve nas kako radimo na korist svih nas, uzajamno se zadirkujući, ali pazeći da ne prijeđemo granicu. Čini mi se da je i groblje na Cerovniku, gdje su pokopani naši stari, bilo ponosno. Ima trenutaka u životu koje ne želite propustiti, koji nemaju cijenu i jednostavno znate da morate biti tamo - ovo je bio upravo takav trenutak! Ne znam što će biti sutra, hoće li Stevin Egon, Žarkov Marin ili moj Domagoj ostati ovdje ili će sreću tražiti negdje drugdje - ali ova moja generacija još se ne da. Desetljeće ili dva - koliko nam Bog da snage - Kolići i Magdići su sigurni.