kozarstvo - pretpostavaljam da je tako u bilo kojem poslu - sa sobom donosi i frustraciju, očaj i odustajanje, pitanje koje poput uboda ose protrese čitavo biće: jel’ to meni trebalo? u pojedinim trenucima osjetimo se sami pred hrpom problema i prije ili kasnije posrnemo, umorno se spotaknemo i barem poželimo da možemo ispočetka započeti, kao u nekakvoj računalnoj igri...
započne poprilično nevino, iako bi oprezan um trebao osjetiti plimni val koji dolazi: jedna mlada jarica slomila nogu, a idući dan se i jedna muzna koza vratila kući šepajući. tu je i čišćenje štale: iako se odradi strojno, zahtjeva makar prisutnost, ali ipak i fizički napor jer stroj ne može počistiti sve sam nego se moraju vile uhvatiti u ruke pa na palentu. pa onda priprema drva za neminovnu zimu, jer ona dolazi i moramo biti spremni... a uza sve obaveze ne mijenja se svakodnevni ustaljeni ritam jutarnje i večernje mužnje te redovite isporuke dvaput tjedno.
strašni kružni, kako je još davno dora preimenovala udarac nogom u tajlandskom boksu, plasiran je kad smo prilikom jučerašnje večernje mužnje, pripuštajući koze na izmuzište, shvatili da jedna nedostaje. nije, dakle dan još gotov iako je zvono na župnoj crkvi zaječalo 10 puta. znao sam da koza nije mogla biti daleko jer su u prostoru ograđenom elektropastirom, ali nisam zna što ćemo naći, nisam znao što da uopće očekujem. bogu hvala, čija je god noga sjevnula prema potiljku - promašila je! mazna se šestočetrdesetsedmica, brsteći u šikari, vjerojatno okliznula pokušavajući dosegnuti lišće s grana i prednjim nogama upala u škare drveta koje je od samog korijena raslo u obliku slova v. dragi bog zna koliko je nemoćna tamo ležala! podigavši je i izvukavši iz prirodne zamke trebalo joj je da se malo sabere i odšepesa kući. bilo me je strah jer je jednu nogu držala u zraku ne oslanjajući se na nju, no jutros je sasvim normalno skakutala.
i onda aperkat: odlučili smo i inače, a ova hgss avantura s kozom samo je ubrzala provedbu preseljenja koza na novi, ali već ograđeni mikin pašnjak. nakon jutarnje mužnje uzeo sam trimer i krenuo kositi travu ispod žica elektropastira. i tada šok: trava, i ne samo trava nego i vražja kupina toliko su progutale ogroman dio ograde da sam i sam ostao sažvakan spoznajom koliko ću tu truda i znoja morati ulagati sljedećih nekoliko dana. ali ne samo to: gdje će biti koze dok se pašnjak ne dovede svrsi jer ih u ovaj ne možemo pustiti, kad ćemo pronaći i dopremiti još jednog jarca za naše stado... i drva treba nacijepati... ritam mužnje i isporuka se ne mijenja... pustio sam sve i vratio se kući, pobijeđen, razbijen i bez imalo ideje što dalje.
takvog me snuždenog pronašla marina. ohrabrivši me i protresavši kako samo ona zna, okupili smo se svi i kao obitelj krenuli u drugu rundu, svatko sa svojim oružjem. bio je tu trimer, pa velike i male škare za grane, čekić za stupove... dio smo stupova oslobodili zelenog stiska, a ostatak prebacili na čišći teren i tako izbjegli borbu. niti tu nije bio kraj: zaplele su nam se žice pa nam se posao odužio i jedva ga stigosmo odraditi do noći. no, bilo nas je više i neprijatelj nije imao šanse.
kozarstvo je obiteljski posao i pojedinac će u njemu neminovno izgoriti, prije ili kasnije. da, dignu mi djeca živac u nebo - i marini i meni - i ponekad mi se čini da je to jedini posao koji rade savršeno, vole se izmigoljiti od obaveza. no, u ovakvim situacijama ispliva na površinu ono od čega smo sazdani: ne ja kao pojedinac, nego mi kao zajednica, mi kao obitelj. bilo je vruće i naporno, došli su i komarci pa čak i jedan vrlo, vrlo bezobrazan pauk - ali složili smo pašnjak. i kad su me navečer potjerali s večernje mužnje uz obrazloženje da sam ja sam odradio uvodnu rundu s pašnjakom, ja sam napunio perilicu suđa i pospremio kuhinju nakon ručka uz zalazak sunca kojeg je marina na brzinu složila. jer uskačemo jedni drugima.
davno sam prestao vjerovati reklamama, malo poslije toga dnevniku i vijestima (čiji god bili), ne tako davno vakulinim prognozama vremena i stožeru, a unazad nekoliko sati i idiličnoj slici obitelji na kojoj se svi vole, gdje su jedni prema drugima puni razumjevanja i poletno spremni uskočiti i pomoći čak kad pada tuča veličine oraha. ne, u pravoj obitelji neprestana je napetost između generacija: dok bi djeca sve mjenjala i radila drugačije, roditelji žele u svojoj djeci produžetak vlastitih ruku. zaiskrilo je i zaiskrit će u jagarima, ma sjevat će munje kakve se niti spomenuti vakula ne usudi prognozirati - no to je obitelj, površina mora: ponekad uzburkana i valovita, a ponekad kao ulje - ali nikad bez promjene.
i kad malo razmislim, marina i ja imamo troje djece koja bez našeg upletanja pospreme šesdesetak koza prema određenom ključu u četiri različite prostorije, pomuzu ih te im napune jasle sijenom i pojilice vodom. i to tako da ja bez imalo sumnje i dvojbi navečer legnem u krevet i u jutro dolazim u štalu. a tu su i kunići koji isto tako zahtjevaju angažman - zar nemamo razloga biti makar zadovoljni njima, ako ne i ponosni na njih? a samo je dora punoljetna...
Kozarstvo - pretpostavaljam da je tako u bilo kojem poslu - sa sobom donosi i frustraciju, očaj i odustajanje, pitanje koje poput uboda ose protrese čitavo biće: “Jel’ to meni trebalo?” U pojedinim trenucima osjetimo se sami pred hrpom problema i prije ili kasnije posrnemo, umorno se spotaknemo i barem poželimo da možemo ispočetka započeti, kao u nekakvoj računalnoj igri...
Započne poprilično nevino, iako bi oprezan um trebao osjetiti plimni val koji dolazi: jedna mlada jarica slomila nogu, a idući dan se i jedna muzna koza vratila kući šepajući. Tu je i čišćenje štale: iako se odradi strojno, zahtjeva makar prisutnost, ali ipak i fizički napor jer stroj ne može počistiti sve sam nego se moraju vile uhvatiti u ruke pa “na palentu”. Pa onda priprema drva za neminovnu zimu, jer ona dolazi i moramo biti spremni... A uza sve obaveze ne mijenja se svakodnevni ustaljeni ritam jutarnje i večernje mužnje te redovite isporuke dvaput tjedno.
“Strašni kružni”, kako je još davno Dora preimenovala udarac nogom u tajlandskom boksu, plasiran je kad smo prilikom jučerašnje večernje mužnje, pripuštajući koze na izmuzište, shvatili da jedna nedostaje. Nije, dakle dan još gotov iako je zvono na župnoj crkvi zaječalo 10 puta. Znao sam da koza nije mogla biti daleko jer su u prostoru ograđenom elektropastirom, ali nisam zna što ćemo naći, nisam znao što da uopće očekujem. Bogu hvala, čija je god noga sjevnula prema potiljku - promašila je! Mazna se Šestočetrdesetsedmica, brsteći u šikari, vjerojatno okliznula pokušavajući dosegnuti lišće s grana i prednjim nogama upala u škare drveta koje je od samog korijena raslo u obliku slova “V”. Dragi Bog zna koliko je nemoćna tamo ležala! Podigavši je i izvukavši iz prirodne zamke trebalo joj je da se malo sabere i odšepesa kući. Bilo me je strah jer je jednu nogu držala u zraku ne oslanjajući se na nju, no jutros je sasvim normalno skakutala.
I onda aperkat: odlučili smo i inače, a ova HGSS avantura s kozom samo je ubrzala provedbu preseljenja koza na novi, ali već ograđeni Mikin pašnjak. Nakon jutarnje mužnje uzeo sam trimer i krenuo kositi travu ispod žica elektropastira. I tada šok: trava, i ne samo trava nego i vražja kupina toliko su progutale ogroman dio ograde da sam i sam ostao sažvakan spoznajom koliko ću tu truda i znoja morati ulagati sljedećih nekoliko dana. Ali ne samo to: gdje će biti koze dok se pašnjak ne dovede svrsi jer ih u ovaj ne možemo pustiti, kad ćemo pronaći i dopremiti još jednog jarca za naše stado... i drva treba nacijepati... ritam mužnje i isporuka se ne mijenja... Pustio sam sve i vratio se kući, pobijeđen, razbijen i bez imalo ideje što dalje.
Takvog me snuždenog pronašla Marina. Ohrabrivši me i protresavši kako samo ona zna, okupili smo se svi i kao obitelj krenuli u drugu rundu, svatko sa svojim oružjem. Bio je tu trimer, pa velike i male škare za grane, čekić za stupove... Dio smo stupova oslobodili zelenog stiska, a ostatak prebacili na čišći teren i tako izbjegli borbu. Niti tu nije bio kraj: zaplele su nam se žice pa nam se posao odužio i jedva ga stigosmo odraditi do noći. No, bilo nas je više i neprijatelj nije imao šanse.
Kozarstvo je obiteljski posao i pojedinac će u njemu neminovno izgoriti, prije ili kasnije. Da, dignu mi djeca živac u nebo - i Marini i meni - i ponekad mi se čini da je to jedini posao koji rade savršeno, vole se izmigoljiti od obaveza. No, u ovakvim situacijama ispliva na površinu ono od čega smo sazdani: ne ja kao pojedinac, nego mi kao zajednica, mi kao obitelj. Bilo je vruće i naporno, došli su i komarci pa čak i jedan vrlo, vrlo bezobrazan pauk - ali složili smo pašnjak. I kad su me navečer potjerali s večernje mužnje uz obrazloženje da sam ja sam odradio uvodnu rundu s pašnjakom, ja sam napunio perilicu suđa i pospremio kuhinju nakon ručka uz zalazak Sunca kojeg je Marina na brzinu složila. Jer uskačemo jedni drugima.
Davno sam prestao vjerovati reklamama, malo poslije toga Dnevniku i Vijestima (čiji god bili), ne tako davno Vakulinim prognozama vremena i Stožeru, a unazad nekoliko sati i idiličnoj slici obitelji na kojoj se svi vole, gdje su jedni prema drugima puni razumjevanja i poletno spremni uskočiti i pomoći čak kad pada tuča veličine oraha. Ne, u pravoj obitelji neprestana je napetost između generacija: dok bi djeca sve mjenjala i radila drugačije, roditelji žele u svojoj djeci produžetak vlastitih ruku. Zaiskrilo je i zaiskrit će u Jagarima, ma sjevat će munje kakve se niti spomenuti Vakula ne usudi prognozirati - no to je obitelj, površina mora: ponekad uzburkana i valovita, a ponekad kao ulje - ali nikad bez promjene.
I kad malo razmislim, Marina i ja imamo troje djece koja bez našeg upletanja pospreme šesdesetak koza prema određenom ključu u četiri različite prostorije, pomuzu ih te im napune jasle sijenom i pojilice vodom. I to tako da ja bez imalo sumnje i dvojbi navečer legnem u krevet i u jutro dolazim u štalu. A tu su i kunići koji isto tako zahtjevaju angažman - zar nemamo razloga biti makar zadovoljni njima, ako ne i ponosni na njih? A samo je Dora punoljetna...
