Neku večer smo, u ovo blagdansko vrijeme, Marina i ja zasjeli pred TV i odlučili malo gledati reklame (kad već nema izvještaja o koroni). Ugodno nas je iznenadilo kad smo shvatili da između reklama zapravo gledamo film - i to Hobbita, treći nastavak, onaj u kojem svi ratuju protiv svih. Poduži je to film, a blokovi reklama ga nisu nimalo skratili. Već vidno umorni i pomalo gladni pred kraj filma u mislima smo požurivali Torina Hrastoštita, kralja patuljaka, da čim prije krene u konačni obračun s Azogom, vođom zlih Orka. I onda iznenada, poskočismo i Marina i ja vidjevši da Torin u boj s ljutim neprijateljem kreće na - borbenom jarcu! Kao pravi kozari počeli smo razmišljati o jednom takvom primjerku u našoj štali i zbijati šale...

Naša tri jarca nisu borbena, iako Blenton - jedini bez rogova - zna dobro prebrojati rebra i pronaći ona najmekša: naši jarci su ljubavnici! Krajem kolovoza započeli su svoj zavodnički pohod i od inače gracioznih koza nalik srnama napravili simpatične, gegajuće kuglice. Iako nisu ratnici, bilo je među jarcima pogranične napetosti. Štala je, naime, sada pregrađena u tri tora i svaki jarac ima svoj harem koza. No, Blenton se nerijetko znao prednjim nogama osloniti na pregradu i zavirivati preko nje u Ljubin tor što je Ljubu, naravno, provociralo pa je upozoravajuće udarao u drvenu pregradu, kad već nije mogao do Blentona. Jer, što ima Blenton gledati u njegove komade? Nisu to uopće bili bezazleni udarci i lijepo su zvonili oko štale budeći u sitne noćne sate - tijekom samo par tjedana fino je Ljubo izglodao dasku colericu svojim impozantnim rogovima.

Opjevao je Balašević svog pijetla i njegove koke kao da misli na naše stado: “A koke čudne ptice / uvek im srce kuca / za nekim grubijanom / koji dobro kljuca.” Nisam jednom primjetio kako se koza iz jednog stada “u one dane” baš želi namjestiti jarcu iz drugog stada: zove ga, pokušava k njemu... I danas nam je neshvatljivo kako se Dvjestosedmica iz Blentonovog tora uspjela prebaciti u Ljubin. Još smo sasušivanje privodili kraju pa smo izvodili koze svakih par dana u grupama po četiri iz staje na izmuzište i poslije mužnje ih puštali u vrt te ih na kraju sve vraćali u njihov tor. I usfalila nam jedna koza iz Blentonovog tora! Na kojem god jeziku zbrajali, koje god prste križali - jedna fali! Rekoh, “Hajdemo pomusti i Ljubine koze pa ćemo onda potražiti koja Blenta nedostaje.” Nakon mužnje Ljubica - kako god brojali - jedna je viška! Bogu hvala pa je baš Dvjestosedmica emigrirala iz Blentonovog tora u Ljubin - specifična je i mazna koza te smo brzo uočili da se nalazi u krivom dijelu štale, no ni danas ne znamo kako je ilegalno prešla granicu, a ona pak neće priznati niti zameketati riječ o tome. Čini se da “pada” na rogate momke...

Naših trinaest ovogodišnjih jarica dobro se snašlo se Bajom, isto tako ovogodišnjim jarcem. Narasle su, pa smo im priručne jasle morali preurediti. Domagoj, Miha i ja smo u par sati raskopali stare jasle i montirale nove na zid. Kao iskusni kozari, napravili smo jasle da budu visoke kako ove mlade i zaigrane jarice ne bi mogle uskočiti u njih. Završivši piljenje i šarafanje te skupljajući ostatke dasaka, višak šarafa i alat, ponudi mi Domagoj okladu: “Ajmo se kladit’ da će barem jedna koza uskočiti u jasle u roku od deset minuta!” Samouvjereno prihvatih okladu uz objašnjenje: “Ma daj, pa jel’ ne vidiš kako smo visoke jasle napravili, nema šanse!” I dobio sam okladu, naravno - koza je uskočila u jasle ne za 10, nego za manje od 5 minuta! Bome se namučismo dok nevaljalu kozu ne izvukosmo iz jasli... Jarica je, poput, Blanke Vlašić, uzela zalet, betonski zidić temelja iskoristila za odskok te se odbila od zida poput iskusne parkourašice u jasle! Jedina dobra stvar u toj priči što nismo stigli pospremiti alat, pa smo odmah nadodali dvije daske kako bismo spriječili buduća sportska postignuća.

Da, ritam je sporiji i vrijeme koristimo dijelom za odmor, a dijelom za dorađivanje i izgradnju svega onoga što ne stignemo tijekom muzne sezone. Ipak, uzbuđenja nam ne nedostaje i rijetko kada na Marinino pitanje “Jel’ u štali sve u redu?” Moj odgovor bude samo jednosložan “Da” bez nužnog nastavka “ali, nećeš vjerovati...”. I kad je dosadno, napeto je.

I na kraju - svima nam želim čestit Božić i sretnu novu godinu. Slavlje Božića nam je bitno drugačije nego ikoje do sada, i polnoćka u našoj župnoj crkvi sa nas tridesetak i kusur nije bila onakva na kakvu smo navikli. No, bar sada imamo priliku, kad je Božićno slavlje silom prilika oljušteno od blještavila ukrasnog papira, prihvatiti Mir i uživati u Daru koji nam je dan i uzmaku stresa. Ne propustimo tu priliku jer već iduće godine Božić će opet biti strka, napetost i stres. Svako dobro svima za Božić!