Ponekad se stvarno pitam da li je kozarska bajka u kojoj Marina i ja uživamo izabrala nas za glavne likove te mi sada samo plovimo po rijeci upravljajući pričom kao što i kanuisti upravljaju kanuom po brzacima, ili smo nas dvoje izabrali koze i ovakav poslovni put pa ga sad upravljamo kako to mi želimo. Jer, čini mi se, sva znanja i vještine koja smo stjecali tijekom života i sve ono što volimo raditi - koliko god bilo nevezano za koze ili preradu mlijeka - sada dobiva svoj smisao i upotpunjuje ovu priču.

Na primjer, ja stvarno uživam u vožnji, dostave su mi poput odmora - osobito onaj dio kad se praznih transportnih kutija vraćam kući. Nije u pitanju golo zadovoljstvo radi uspješno odrađenog posla nego i olakšanje: tada neopterećen mogu uživati u Stonesima i Baseballsima dok siječem zavoje na praznoj Jozefini i kroz rifove gitara podsvjesno provjeravam da li motor fino prede. Već mi pomalo nedostaju ti sumraci, asfalt i vjetar otvorenog prozora...

Sad već prošla godina, što se tiče vožnje i transporta, bješe vrlo uzbudljiva - počela je s propusnicama. Kako smo kao OPG isporučivali naše kozje proizvode u Rijeku i Zagreb, dobili smo propusnice koje su nam omogućavale prolazak kontrolnih točaka koje je kontrolirala policija. Jednom sam se prilikom silazeći s autoceste i nakon kontrole propusnice obratio osobi za koju sam - jer je bila u odori - pretpostavio da je policajac zamolivši je da mi dopusti kratko parkiranje na parkiralištu neposredno nakon naplatnih kućica rezerviranom za djelatnike kako bih uplatio ENC. Mladi gospodin mi je to dopustio, i onda šeretski dodao: “Kad ste već ovdje, što to imate u tim kutijama?” Tek sam tada obratio pažnju i na njegovim prsima pročitao “CARINA”. Da sam švercer, bio bih vjerojatno najgori na svijetu! Odgovorih mu da sam OPG-ovac te da vozim kupcima u Rijeku kuhani sir, jogurt i mlijeko. Još me priupitao da li imam sve potrebne papire, i razoružan mojom zbunjenošću samo me propustio ne tražeći ih na uvid (nosim ih sa sobom upravo radi Carine). Vjerojatno si je pomislio: “Ako ovaj nešto i šverca, to je zato jer ni sam ne zna da to ima u autu - nek’ ide s milim Bogom!”

A u Rijeci još jedno iznenađenje koje je opet dobro završilo razumjevanjem policajca. Vozeći se po Rijeci u smjeru Opatije na jednom raskrižju naišao sam na policijsku ophodnju koja je kontrolirala propusnice. Bilo mi je malo nejasno zašto to rade u samoj Rijeci, ali dobro - valjda dečki znaju. Pokazavši propusnicu dobio sam poprilično šokantno objašnjenje da sam upravo na izlasku iz grada Rijeke te da moja propusnica dalje ne vrijedi. Naime, ono što sam ja smatrao Rijekom jest zapravo gusto i neprekinuto naseljen prostor podjeljen u više gradova i općina koje - naravno - nisu navedene na propusnici. Uputio me je policajac da to popravim na sljedećoj propusnici, a tada me propustio. Prilikom jedne kontrole naletio sam i na policajca koji je obožavao kozji sir, čak je i poželio kupiti kolut. Kako sam tom prilikom imao točan broj sireva, nisam mu mogao ispuniti želju. Sjećam se da mi je odgovorio: “A ništa onda, morat ćemo Vam sve zaplijeniti!” Šalio se, naravno. Prilikom sljedećih dolazaka u Rijeku nosio sam koji kolut više, gledao sam i obraćao pažnju ne bih li ga ugledao - no nažalost, nisam ga vidio. U svibnju su propusnice ukinute...

Nisam nikada imao spomena (ne)vrijednih nezgoda, a plaćao sam samo kazne za parkiranje i prebrzu vožnju (nekad mi se čini da bi bilo dobro uvesti prepaid bonove za tu svrhu, kao za mobitele ili ENC, što mislite) - nikada do ovoga ljeta. Vrativši se jedan četvrtak s dostave, krenuo sam na Plitvice u petak. Kiša zarominjala, taman da navlaži nauljeni asfalt. Zaplesao sam već u Vojnovcu, prvom selu nakon mog Josipdola, i sam sebi naglas rekao: “Pripazi, danas nema divljanja!” I stvarno sam se tog savjeta držao, stvarno sam vozio poprilično lagano. Nakon Plaškog prema Saborskom je komad ceste poprilično ravan i nedavno asfaltiran nakon kojeg je neobnovljena, potpuno grafitirana kuća. A nakon nje je “Jagarov zavoj”. Kako bi to moji Ličani rekli, “guzica mi je pretekla prednji kraj auta”, lijepo sam izletio s ceste o filmski zapiknuo Corsu u šipražje kraj ceste. Zaustavio sam se na nekakvim šibama lijeske (onda znate da nije bila nekakva velika brzina), razbio prednje svjetlo - i, Bogu hvala, to je bila sva šteta. Nakon izvlačenja, Corsu smo dopremili do automehaničara koji ga je pregledao, naručio prednje svjetlo - i poslao me kući. Čak je i sir isporučen na Plitvice. Doduše, Ivica je morao po njega do Jagarovog zavoja i taman je stigao prije šlepe - ali: sirana Jagarka isporučuje i izletajući s ceste!

Uvijek kad vidim bilo kakvu nezgodu - stanem i ponudim pomoć. Sve se to vratilo tada: od tridesetak automobila koji su prolazili pokraj “vješto” sparkirane Corse dok sam čekao šlepu da me izvuče, možda vozači jednog ili dva automobila nisu priupitali da li sam OK. Zaustavljali su se naši ljudi, Nizozemci, Njemci, Slovaci, Poljaci, Mađari...

Nezgodama tu nije bio kraj (neću niti spominjati jednu probušenu gumu u Čavlima i jednu u Kerestincu): već pred kraj sezone, taman sam se autom popeo na A1 i prošao odmorište “Dobra” - vrag u motoru je zakuhao! Dignuo sam haubu, čujem kako iznutra brboče! Izdaleka, koliko su mi ruke duge, odvrnuo sam poklopac posude u koju se ulijeva tekućina za hlađenje motora - dobro me čep nije u čelo pogodio kad ga je pritisak zakuhale vode i vodene pare izbio meni iz ruke i izbacio u zrak poput gejzira! Odskakutao je čep po autocesti na 69. kilometru, jedva ga pronađoh u travi na onom središnjem dijelu što razdvaja dva smjera (moram priznati, nije baš lako procijeniti stigne li se ili ne pretrčati iz tog središnjeg dijela do zaustavnog traka). Zaustavila se šlepa (ona ista koja me izvlačila pred Saborskim), i nakon par pošalica (ali stvarno dobrih), odpremila me automehaničaru (onom istom kao i iz slučaja “Plitvice”). Osiguranje ne samo da je pokrilo transport, nego sam dobio i zamjenski auto na sljedećih sedam dana. Nakon još nekoliko pošalica (čak i boljih jer se s Gerijem dobro znam pa nema uvreda), samo sat i pol nakon prokuhavanja opet sam bio na autocesti i vozio prema Zagrebu. Ovoga puta glava motora morala je na brušenje i popravak je bio dugotrajniji i skuplji. (nije da znam što se točno radi kad se brusi glava motora, samo se pravim važan!). Približavam se 49. godini i sve više uviđam vrijednost dostava bez uzbuđenja: bez Corone, propusnica, probušenih guma, izlijetanja i prokuhavanja - zreo sam za jednu takvu dosadnu sezonu. Doduše, dobro se našalismo svaki puta, imam i temu za pisanje. Ne znam, vidjet ćemo!