prije svega - ne piše hp nego je to slovo j napisano glagoljicom! to me je pitao i sin, pa da vas preduhitrim...
baš smo preksinoć pogledali puls, emisiju na hrt-u, i odahnuli: nismo mi ludi! ili barem: nismo mi jedini ludi! među ostalim, govorili su o mojoj lici i ljudima i obiteljima koji su ovamo doselili iz raznih krajeva i nastavili živjeti ovdje uočivši surovu, a opet pitomu ljepotu ovih planina. ostade mi u sjećanju obitelj koja je uredski posao zamijenila uzgojem krava i proizvodnjom sira. priča tako mlada, novopečena ličanka o svojim kravama - i potpuno razumijem tu novostvorenu vezu - simbiozu zapravo - između stočara i njegovoga blaga. čak i ne toliko iz njenih riječi, koliko iz pogleda, iz govora tijela: nije njena krava samo sredstvo za život, ona je suradnik u procesu. čak i njena krava nije njena, naglasak u sintagmi kravina gazdarica nije na imenici gazdarica nego na pridjevu kravina. ne doručkuje gazdarica prije nego li podvori svoje blago u štali, niti njen počinak prethodi kravljem - znaju se prioriteti! i tek sada mi postaje jasno zašto se životinja u štali naziva blago.
u istoj je emisiji i jedan sada već bivši žitelj šibenika na svom dalmatinskom dijalektu, tako kompatibilnom s našim ličkim tvrdim zavlačenjem, objašnjavao kako mu je bilo dosta uredskog i gradskog moranja te se preselio u liku gdje se po zimi ništa ne mora, evenutalno počistiti snijeg i - sam bih nadodao - zaploviti smirenim i sporim tokom prirode u mirovanju guštajući uz plamene jezike tople peći. a kad potreba zagolica, zagrli želju i primi kreativnost pod ruku pokazujući kako je samo daleki horizont i još udaljenije nebo granica, ručice krenu stvarati. ma sitnice su to, potpuno nebitne čovječanstvu - ma potpuno nebitne ikome izvan kuće jagara - stvorene od ostataka materijala, u vrijeme odmaranja i tako u skladu sa suvremenom milenijalističkom teologijom recikliranja koju su naši stari složili u izreku grehota je baciti. ne ponosim se ja toliko rezultatom koliko sam uživao u procesu stvaranja iako sam siguran da nikada ne bih mogao raditi niti planirati nešto čiju svrhu ne bih vidio.
na fotografijama je iodimljator, sofisticirani, nedigitalni (bolje zvuči nego analogni mada je i to učena riječ za obično paljenje vatre) i humanosenzorno-samoučeći (marina iskustvom zna kad je dimljenje gotovo, da li je vatra prejaka ili dim preslab), ekološko-neutralni sustav za dimljenje sireva: nakon što se u bačvi dobro razgorena vatra posipa piljevinom, na drvene se police polože kolutovi sira kako bi toplina zatvorila koru te mu zajedno s dimom dala zlatnu-žutu boju. karirani uzorak s donje strane sira (netko me je bio pitao) postiže se jednostavnim zakretanjem (rotacijom) sira na rešetki za cca 90 stupnjeva. nakon dimljenja sir se ohladi, vakumira i potom sprema u hladnjak.
po nabreklim trbusima naših koza procjenjujemo i nadamo se da ći i iodi uskoro u svoj probni rad - baš me zanima koji ću dio na njemu najprije morati popravljati...
Prije svega - ne piše “HP” nego je to slovo “J” napisano glagoljicom! To me je pitao i sin, pa da vas preduhitrim...
Baš smo preksinoć pogledali Puls, emisiju na HRT-u, i odahnuli: nismo mi ludi! Ili barem: nismo mi jedini ludi! Među ostalim, govorili su o mojoj Lici i ljudima i obiteljima koji su ovamo doselili iz raznih krajeva i nastavili živjeti ovdje uočivši surovu, a opet pitomu ljepotu ovih planina. Ostade mi u sjećanju obitelj koja je uredski posao zamijenila uzgojem krava i proizvodnjom sira. Priča tako mlada, novopečena Ličanka o svojim kravama - i potpuno razumijem tu novostvorenu vezu - simbiozu zapravo - između stočara i njegovoga blaga. Čak i ne toliko iz njenih riječi, koliko iz pogleda, iz govora tijela: nije njena krava samo sredstvo za život, ona je suradnik u procesu. Čak i njena krava nije njena, naglasak u sintagmi “kravina gazdarica” nije na imenici “gazdarica” nego na pridjevu “kravina”. Ne doručkuje gazdarica prije nego li podvori svoje blago u štali, niti njen počinak prethodi kravljem - znaju se prioriteti! I tek sada mi postaje jasno zašto se životinja u štali naziva “blago”.
U istoj je emisiji i jedan sada već bivši žitelj Šibenika na svom dalmatinskom dijalektu, tako kompatibilnom s našim ličkim tvrdim zavlačenjem, objašnjavao kako mu je bilo dosta uredskog i gradskog “moranja” te se preselio u Liku gdje se po zimi ništa ne mora, evenutalno počistiti snijeg i - sam bih nadodao - zaploviti smirenim i sporim tokom prirode u mirovanju guštajući uz plamene jezike tople peći. A kad potreba zagolica, zagrli želju i primi kreativnost pod ruku pokazujući kako je samo daleki horizont i još udaljenije nebo granica, ručice krenu stvarati. Ma sitnice su to, potpuno nebitne čovječanstvu - ma potpuno nebitne ikome izvan kuće Jagara - stvorene od ostataka materijala, u vrijeme odmaranja i tako u skladu sa suvremenom milenijalističkom teologijom recikliranja koju su naši stari složili u izreku “Grehota je baciti”. Ne ponosim se ja toliko rezultatom koliko sam uživao u procesu stvaranja iako sam siguran da nikada ne bih mogao raditi niti planirati nešto čiju svrhu ne bih vidio.
Na fotografijama je “iOdimljator”, sofisticirani, nedigitalni (bolje zvuči nego analogni mada je i to učena riječ za obično paljenje vatre) i humanosenzorno-samoučeći (Marina iskustvom zna kad je dimljenje gotovo, da li je vatra prejaka ili dim preslab), ekološko-neutralni sustav za dimljenje sireva: nakon što se u bačvi dobro razgorena vatra posipa piljevinom, na drvene se police polože kolutovi sira kako bi toplina zatvorila koru te mu zajedno s dimom dala zlatnu-žutu boju. Karirani uzorak s donje strane sira (netko me je bio pitao) postiže se jednostavnim zakretanjem (rotacijom) sira na rešetki za cca 90 stupnjeva. Nakon dimljenja sir se ohladi, vakumira i potom sprema u hladnjak.
Po nabreklim trbusima naših koza procjenjujemo i nadamo se da ći i iOdi uskoro u svoj probni rad - baš me zanima koji ću dio na njemu najprije morati popravljati...