Polovicom rujna - nije da se sjećam - ili je nestalo struje, ili su naše koze imale opak tulum. Ne vjerujem da su prošvercale pivu u štalu, vjerojatno su naučile mogolski običaj fermentiranja mlijeka u alkoholno piće. Kako god bilo, zadnjih dana uočavamo “goat-boom”: sve me strah uči u štalu jer svakim ulaskom zatičem nova, mokra tjelešca na drhtavim i nesigurnim nožicama... Tko god da se naviri u štalu, Marina ili ja, onaj drugi više ne pita: “Ima li koji novi?” nego “Koliko ih je?”

Navikli smo se gledati te pikulice s rogovima - zapravo bajse s rogovima - zbog kojih vrata od štale zatvaramo da ne ulazi hladan zrak, a ne zato da koze zadržimo u štali. Gotovo sam siguran da onako “ugodno popunjene” ne bi niti prošle kroz vrata - a nisu to malena vrata. Bujale su zadnjih par mjeseci i pomalo je šokantno nakon jarenja vidjeti “normalnu” kozu: “Vidi kako je mršava!”

Veljača je vatromet života u kozarstvu, i koliko se god pitali stane li u našu štalu još koza - veljača nam daje odgovor. Najgori su prvi sati, jer malci još ne znaju napipati sisu i popiti onaj kritično važan kolostrum, još ako je mama malo nervozna ili bojažljiva, ili joj je prvo jarenje pa ni sama ne zna koji joj se to vrag dogodio... Nema druge nego se zavlačiti pod kozu i mala ustašca usmjeravati na sisu. Napikava on svojom glavicom i intuitivno traži sisu - nerijetko i ispod pazuha koze. A mama ga pak lickanjem po guzi nutka i požuruje.

Još je gore kad im noge malo ojačaju pa se, kako to i rade životinje stada, ustrče prema jaslama s odraslim kozama prilikom jutarnje ili večernje hranidbe. Budimo iskreni: kozama zatvorenim u štali vrhunski je događaj dana donošenje hrane - sijena ili žitarica - i tada se sjure prema jaslama. Nevjerojatna je to sila i nisam se jednom našao na podu kad me progutala lavina trinaest gladnih prvojarki kojima se rasipaju u hranilicu zob, kukuruz, posije i soja. Prava je umješnost, zapravo, u padanju: nema opasnosti od boli jer je pod prekriven lijepim i mekanim slojem sijena (a bome bude i toplo ako rukom pogodite “hot spot”), no ipak valja izbjeći ozljeđivanje nježnijih tjela tih inače miroljubivih bića. Jednodnevna jarad ne zna što su to “jasle” ni koji učinak na njihove mame ima punjenje sijenom pa prije hranjenja svakako treba obratiti pažnju gdje su ovi mali “naivci”.

Nauče ti mali vragovi vrlo brzo što su jasle - idealan poligon za igru. Nekako mi je ostalo u glavi da smo mirni prvih 14 dana, no neki sam dan zatekao malog Divana - u jaslama! Nije toliki problem što se oni tamo igraju, problem je što nerijetko obave i nuždu u jaslama. I da barem onda koze međusobno porazgovaraju, da se Dvjestosedmica požali Stopedesetšestici kako je Stodevedesetsedmica loše odgojila svoj malog pa odrade intervenciju... Ne, to sve dočeka Onog-koji-nosi-sijeno ili Onu-koja-nastire-štalu - pa ti čisti za malim banditima!

Uočili smo i društvenu razgradnju - imamo malog Lenjina kod kojeg nema “moja mama - tvoja mama”. Za njega su sve mame “naše” - pa onda koristi priliku dok su koze zabavljene jaslama te od jedne do druge potegne koji cug, koliko stigne...

Ali navečer, nakon što se sve odradi - isplate se i čišćenja jasli, i pomaganja kod jarenja, i opipavanja “hot spota” - bojažljiva i znatiželjna, nesigurna, slatka klupka smeđeg krzna bez ikakva mirisa pravi su melem za dušu. No, ujedno su i katalizator koji iz uspavanosti zime na vrlo pozitivan način budi kozara i postepeno ga priprema na nadolazeće neminovno proljeće. Štala prepuna tihog meketanja majki koje dozivaju svoje potomke nagovještaj je dobre godine, no ipak i poziv na guštanje. Doći će nedaće i prije nego ih očekujemo: ali ne večeras! Večeras ćemo samo uživati, bez korone i politike, bez straha od loših planova - u čarobnosti novoga života bez kalkulacija i razloga.