Subota... divan dan za čišćenje štale. Ne cijele, naravno, nego boksova gdje su jarci i manjeg tora s mladim jaricama - dio u koji bobcat ne može ući nego se mora čistiti “na palentu”. Subotom nema škole pa onda “zli otac” iskoristi sinove za ovaj ne baš uredski posao.

Očistismo poprilično brzo prostor našim momcima, potom prebacismo trudne jarice na par sati u buduće izmuzište - i krenusmo... U jednom trenutku - a sve sam čekao “novi biser” mog Domagoja - osloni se on na vile, pogleda me i reče: “Stari, ti si trebao upisati kakvu gimnaziju, ili tehničku školu...” Oslonih se i ja na svoje vile i onako naivno upitah: “A zašto?” Veli mi Domagoj: “Pa nije ti se baš isplatio teološki fakultet, svejedno kopamo po dreku!”

Skoro su mi ispale vile iz ruku k’o onim vojnicima Poncija Pilata u filmu Montyja Phytona “Brianov život”! Znam da se zafrkava i da je svjestan koliko nam je ovaj život ispunjavajući - ali gdje nalazi te fore? Moram se za sljedeće čišćenje i sam bolje pripremiti, pa neće me valjda dripac tako pobjeđivati humorom!

A kad smo završili sa šalama i čišćenjem, vraćamo mi naše Bajadere u njihov štalski odjeljak iz izmuzišta kamo smo ih privremeno smjestili. A na podu jedno malo, mokro klupko - naše prvo jare ojareno u izgnanstvu! Dok su ostale jarice odjarcale u svoju štalu, nova mama - jer je mali klempavac još nesiguran na nogama - ne mrda. Naravno, uzeo sam jarića u ruke i prenio ga u štalu, s majkom koja je nepovjerljivo i uznemireno cupkala uz mene. Čim se smjestila u njoj poznati prostor, nestalo je i straha - oblizala je jare i ponudila mu prvu večeru.