Potreba za prisutnošću životinja u našim životima nije samo rezultat osamljenosti i neumjerene konzumacije tehnlogija, osobito u gradskim životima. I mi na selu imamo kućne ljubimce iako - budimo iskreni - oni ovdje imaju svoju službu koja na farmi nije nevažna. I mali psi će noćnim lavežom makar javiti približavanje lisice ako je neće i potjerati dok mačke već svojom pristunošću onemogućavaju udomljavanje glodavaca. Doselivši se ovamo skoro pred desetljeće i pol vrlo smo brzo udomili haskicu Reu. Nismo baš mirnije spavali znajući da nas čuva jer je bila toliko mazna da ste bez ikakvog problema mogli odnijeti i kost iz njenih ustiju. Lajala jest. Jednom do dvaput mjesečno i tada bi zavirivali oko kuće tražeći lutalicu koji se nekamo zavukao. Već nakon tri godine smo sa sigurnošću mogli prepoznati da je to Rea zalajala - otvorili bi šampanjac i nastala bi gozba...

Negdje sam bio pročitao kako husky ili kopaju rupe, ili ganjaju kokoši. Što da vam kažem: Rea uopće nije kopala rupe. Da je s istim žarom kojim je “obožavala” koke grebala po zemlji, Lika bi bila ravna kao Slavonija. Ma neću vas lagat’: bilo bi to Ličko jezero! Bože, kolike smo mi novce nadavali za kave, konjake i bombonjere, a bome i izocrnjivali nedužne peljušare (jastrebe) čija je zajednica na našem području - kad je toliko kokoši nestajalo - očito bila brojnija od članstva HDZ-a i SDP-a zajedno.

Još dok smo imali nasad malina na mjestu gdje je sada pašnjak s kozama, Rea nam je donosila bijele pernate gablece. Vjerojatno joj nije bilo jasno koga se vraga deremo na nju: pa naravno da nije stigla očerupati kokoš kad ju je odmah nakon uspješnog lova donijela nama. Pa onda Božićni ručak... dio gozbe bi se odvijao u dnevnoj sobi, a dio pred kućom - da cijelo selo vidi - i uključivao mi perad na sirovo! Imala je Rea svoj ograđeni prostor, no s vremena na vrijeme bi uhvatila trenutak naše nepažnje i zbrisala. A tada bi selom poput munje prošla vijest o Reinoj slobodi i koke bi se zatvarale i spremale kao da dolazi zombi apokalipsa - jer neman je na pohodu...

Inače krasan pas, nisam jednom najmlađem sinu koji je prohodao uz Reu rekao: “Miha, ja ću te ugrist’ ako to Rea ne učini - pa nemoj joj gurati šake u ždrijelo, i ne pokušavaj joj prstima dodirnuti oko!” Nikad, ali stvarno nikada nismo niti pomislili da bi reagirala grubo. Uginula je ovog proljeća, na pragu četrnaeste godine života...

Eto, malo me zavelo sjećanje na Reu, zapravo sam htio dotaći se - mačaka. Kao što smo svi ili mukarci ili žene, tako i - primjetio sam dostavljajući naše kozje proizvode - volimo kefir ili jogurt, te smo mačkoljopci ili više volimo pse. Ja sam, očito, psolik, no moja neusklađenost s mačkama ima i opipljive, mada mekane, razloge. Nekoliko njih.

U moje studentsko doba sestra je imala mačku koja se šetala, spavala i igrala po cijeloj kući te je slobodno dolazila i u moju sobu. Ne znam kako je sada, no kao studenti bili smo obavezni na prvoj i drugoj godini teologije odraditi i tjelesni odgoj (vjerojatno se taj kolegij zvao drugačije, ali znate na što mislim). Iako nismo bili ocjenjivani, profesor je od nas zahtjevao redovito dolaženje na treninge, a tijekom godine bilo je dozvoljeno izostati samo triput. Na kraju druge akademske godine već sam imao ta tri dopuštena izostanka: ili ću doći na zadnji trening i dobiti potpis, ili ću na trećoj godini ponovo morati dolaziti na tjelesni.

Pripremio sam sportsku opremu, stavio je u torbu i ranije, kako ne bih zakasnio, krenuo put Sjemeništa na Šalati gdje su se održavali treninzi. Vozeći se u kremastom Renaultu 4 i potezajući onaj “kišobran” koji je imao ulogu mjenjača, osjetio sam u taj ljetni dan prilično intenzivan miris izmeta. Na parkiralištu kod dvorane počeo sam njuškati po autu pokušavajući odgonetnuti odakle taj neugodan miris dolazi. Vrlo sam brzo shvatio da je njegov izvor u mojoj sportskoj torbi. Da ne duljim, sestrina mačka je u njoj obavila nuždu. Veliku, mada ne znači da bi mala štogod promijenila - valjda je htjela biti sigurna da će mi upropastiti ne samo dan. Nisam se, naravno, stigao vratiti kući i uzeti drugu opremu nego sam i na trećoj godini fakulteta jedini iz generacije pohađao treninge tjelesnog. Volim li mačke?

Nikad ne reci nikad... Niti trideset godina kasnije srdžba me je prošla (i onda kažu kako smo mi, Ličani, tvrdoglavi). Početkom jeseni oko naše se kuće počela smucati mačka. Ostavljali smo joj hrane jer, na selu je uvijek dobro imati okokućnu mačku, a ova je bila i prava lovica - svako malo smo vidjeli kako u ustima nekamo nosi miša. Kad se malo ohrabrila, dovela nam je i dva mačića na upoznavanje te smo tada shvatila zašto lovinu nije odmah pojela. Par je tjedana s momcima dolazila na hranjenje - i onda je samo nestala (pretpostavljamo da je tom nestanku razlog lisica). Ostali su dečki koji su u očaju ušli u naš podrum gdje su se nastanili, pa mic po mic - i evo ih u kući. Shvativši i pomirivši se da mi potpis za tjelesni vjerojatno više u životu neće trebati - reda radi sam namrgođeno nešto progunđao i skinuo veto s mačaka u kući te prihvatio Bleka Stenu i Doriana Greya (poznatiji kao Brle i Srle).

Dečki su, zapravo, samo probili led. Taman kad su se momčići udomačili - pojavili se i crna, sjajna ljepotica zlatno-zelenih očiju. Očito je riječ o nečijoj kućnoj mački koja tko zna kakvim spletom okolnosti bila prisiljena tražiti novi dom. I našla ga je.

Nije loše za jednog psolikog, jel’da? Ma, imamo mi i psa - šarku Tugu - već sam pisao o njoj. Ali zapravo nisu niti mačke loše. Ipak - sve torbe u našoj su kući zatvorene.