Neki sam se dan vraćao s dostavne turneje po Rastokama i Plitvicama i uživao u početku mog dijela godine - onog maglovitog, hladnog i mističnog. Smiraj prirode pokraj koje sam prolazio u misli mi je dozvao neizbježni kraj naše sirarske sezone, a pomalo jezivo sa zvučnika se začuo početak “Apokalipse danas”:

“This is the end, Beautiful friend This is the end - My only friend, the end ...”

Jest, ovo je kraj. Popunili smo zadnju isporuku i ona će biti dostavljena u četvrtak uoči Svih Svetih. No - to je to. Kozama je dosta i kao pravi kozari i sirari moramo to poštovati - zaslužile su. Već sada nekoliko koza muzemo da se ne bi uvrijedile, a svakom se mužnjom taj broj povećava. Neka, trebat će im odmora i više nego nama - već se sada kod nekih cura vide obli trbušćići iz kojih će - nadamo se - tijekom sječnja izmigoljiliti mala smeđa tjelešćca i tako opovrgnuti Jimove apokaliptične stihove. Nije ovo kraj, ovo je samo mala pauza - vidjet ćemo se mi opet, nadam se, polovicom veljače (ako ne i prije).

Ipak, jedna me je druga stvar ponukala na ovo prebiranje po tipkovnici. Vozeći kroz šumu između Plitvica i Saborskog nisam mogao ne primjetiti raskoš bogatstva koje nam priroda nudi i pokraj koje često prolazimo uopće ga ne zamjećujući. Hladno ljetno zelenilo zamjenila je toplina jesenskih žućkastih i crvenih tonova lišća, toplina života koja kao da je u suprotnosti s neizbježnom hladnoćom zime i smrti koja ta zima predstavlja. No, iskustvo mi govori da će doći i proljeće, život koji se nastavlja još neizbježnije od zime pred nama. Drva smo pospremili, uskoro će i kolinje - a onda i neizbježna karta uz čašu vina. I - tko zna? Možda i police sa slaninom, ili kakav kolačić. Bila bi sramota - čak i grijeh - ne posvetiti ovoj pauzi dužno poštovanje. Ne zato jer je to nalaže običaj, nego zato jer to nalaže priroda.

No, nije to ono što me potaklo na pisanje. Pred nama su Svi Sveti, svetkovina koju ili doživljavamo kao suznu i tužnu uspomenu na naše pokojne, ili još gore - na meni osobno nerazumljivo slavljenje smrti zvano Halloween. Sjetih se, u toj šumi između Plitvica i Saborskog, svojih roditelja, dida i bake, i uje s kojim sam kliknuo valjda od trenutka kad sam se rodio. Svi mi imamo nekoga među rodbinom s kojim smo povezani na nekoj drugoj razini - meni je to bio moj ujak. Siguran sam, kao što toplo jesenje lišće nagovješta ne zimu nego proljeće - tako i svetkovina pred nama nije plač na kraju nego nagovještaj drugog i drugačijeg života, obećanog i darovanog. Zapalit ću svijeću, ali ne kao tužan spomen na ono što je bilo, nego kao podsjetnik na ono što će biti: imam par “sitnica” zbog kojih se moram ispričati starcima, mnogo toga što planiram ispitati djeda i baku, a ujo... Heh, da mi je biti dijete koje istovremeno bježi od njegova škakljanja i razočarano pogledom traži kamo je sad taj uja nestao.

Lijep pozdrav iz moje mistične Like i vidimo se u praskozorje proljeća. Žao nam je ako smo koga razočarali i veseli nas ako smo čiju gozbu upotpunili našim sirom. Trudit ćemo se biti barem jednako dobri kao i do sada. Čuvajte se, vidimo se u veljači!