Ova priča je, kad bolje razmislim, započela još pred dvije i po godine kad smo gradili štalu za koze. Tada mi je susjed Marin, pomažući kod pripreme terena za gradnju, prilikom jedne pauze rekao: “Sused, sad kad složimo ovu novu drvenu štalu još dok smo zagrijani: da odmah nastavimo dalje pa ti srušimo staru zidanu i oronulu štalu te na njenom mjestu podignemo novi drveni objekt. Trebat će ti, makar kao spremište!”

Nismo mi tada imali “ni u peti ni na pameti” nastavak gradnje - tek se kroz izmaglicu nazirala potreba za onim što je Marin spomenuo. I bio je u pravu - treba nam i spremište, i mjesto za kuniće, i izmuzište, “boksovi” za jarce... Ovoga smo ljeta Marina i ja često raspravljali o nastavku gradnje i zaključili kako nam je nužno prvo napraviti izmuzište. U nekakvim smo rupama između sirenja i isporuka nacrtali kako bi ono trebalo izgledati, tijekom rujna izbetonirali postolje te čekali da se poklope zvijezde i okupi ekipa radi dizanja konstrukcije. No, ujesen treba prvo pobrati kukuruz s njiva, pa je došlo vrijeme kolinja, našušurili se plačni oblaci... Iako je riječ o poslu od dan i po, već smo se pomirili kako ćemo se s izmuzištem poigrati tek u proljeće.

U ponedjeljak zadnjeg tjedna adventa razvezavši djecu u školu pijuckao samo kavu progledušu i spremao se otići u štalu. Zazvonio je telefon - javlja se susjed Jelenko i pita jel’ bi se okupili za pol sata i odradili tu štalu (Jelenko je, inače, nadimak za iskusnog majstora koji je kao dijete glumio jednog od dječaka u našoj poznatoj seriji Jelenko). Tako je i bilo: skupili smo se na brzinu i na temperaturi tek nešto iznad nule uspravili stupove, povezali ih gredama i na njih podigli rogove. Za utorak je ostalo samo letvanje i učvršćivanje konstrukcije: sitnica za momke poput nas! Nadamo se da će i limeni pokrov biti spreman za montažu prije Nove godine, a onda ostaje daskanje i unutarnje uređenje.

Neki sam dan navratio kod Marina s početka priče i u nevezanom razgovoru smo došli do zaključka kako je divan ovaj naš seljački život. Jest, nije lako dizati grede na temepraturi na kojoj se voda smrzava niti cupkati po smrznutim rogovima. Mogao bih nastaviti niz sa odleđivanjem smrznutih cijevi pojilica u štali i sličnim iznenađenjima - ali... ne bih htio da ovo postane tužaljka. Svi mi imamo vlastitih “iznenađenja” koje odmotavamo i s kojima živimo; ova naša su malo drugačija. Ljepota koju nalazimo jest u činjenici da je naš papir na kojem iscrtavamo život mnogo veći, boje koje koristimo raznolikije i samo nas nebo ograničava: zamislili smo naše izmuzište na temelju iskustava, a sada ga vidimo u prostoru kao rezultat našega rada. Čudesno, zar ne?