Sjećam se pomalo kroz maglu naše stare drvene kuće i šporeta u njoj na kojem se kuhalo i uz kojeg se grijalo, zelene klupe iza njega na kojoj je rijetko kada netko sjedio nego je služila za sušenje odjeće. Uz šporet je bio i mali bijeli štokrl na kojem je uvijek sjedio čiča Mile, djedov brat, i grijao leđa uz šporet. Gdje su sjedili djed i kum Kolićak, više se ne sjećam - valjda oko stola nasuprot šporeta (kao da je kum imao svoje mjesto uz otoman na kojem je povremeno odmarao otac, no nisam više siguran). Bilo je tu još ljudi, ali ja ih nisam poznavao - neki su dolazili redovito, drugi navraćali povremeno. Sabrali bi se gotovo svaku večer na divan i zadimili bi kuću motajući duhan u listiće za cigarete Halo Lulu 22 po kojima je rokerski bend Đavoli kasnije nazvao jedan svoj album.
Bio sam dijete, vjerojatno razigran, neposlušan i glasan kao i svaki drugi dječačić predškolske dobi - ne sjećam se da me itko ikada morao tih večeri upozoravati da budem tiho jer odrasli pričaju. A bio sam tiho, slušajući razgovore koje nisam shvaćao, svjestan da se događa nešto važno iako meni nerazumljivo. Vjerojatno mi je - živom dječačiću - bilo naporno ne zapitkivati i ne tražiti objašnjenja o tome što je to Drugi svjetski rat ili točkice za hranu, kakav je to dućan djed imao i što je u njemu prodavao. Pretresale su se teme i sjećanja koja nisam razumio, ali sam ih upijao uživajući u neshvatljivom osjećaju sigurnosti uz te starce. Postojala je u meni - siguran sam - i razina nelagode, čak i dosade u tom duhanskim dimom ispunjenom i zagušljivom prostoru. Kako to da su moja sjećanja na te večeri sjetna, ali ipak pozitivna i nadahnjujuća?
Veliki je četvrtak i čini mi se da tek sada na pragu pedesete polako počinjem otkrivati Uskrs - ne toliko razumom, koliko srcem dječaka. Razmišljanja o Uskrsu dosad mi je zamagljivala nelagoda uzrokovana krunom od trnja i strah od patnje križa, kao da tu završava uskrsna priča. Ne sumnjajući u stvarnost boli koju je Krist pretrpio i ne pretvarajući se da se je ne bojim, svjestan sam da patnja nije bila smisao Golgote nego samo prepreka na Njegovu putu do cilja. Iako nikad neću shvatiti i razumjeti Otajstvo Uskrsnuća, unatoč zagušljivosti i zadimljenosti vlastitoga uma - srcem osjećam da se dogodilo nešto veliko zbog čega se uz Razapetog i Uskrslog osjećam sigurno i spokojno.
Sretan i susretljiv, miran i spokojan Uskrs svima!
Sjećam se pomalo kroz maglu naše stare drvene kuće i šporeta u njoj na kojem se kuhalo i uz kojeg se grijalo, zelene klupe iza njega na kojoj je rijetko kada netko sjedio nego je služila za sušenje odjeće. Uz šporet je bio i mali bijeli štokrl na kojem je uvijek sjedio čiča Mile, djedov brat, i grijao leđa uz šporet. Gdje su sjedili djed i kum Kolićak, više se ne sjećam - valjda oko stola nasuprot šporeta (kao da je kum imao svoje mjesto uz otoman na kojem je povremeno odmarao otac, no nisam više siguran). Bilo je tu još ljudi, ali ja ih nisam poznavao - neki su dolazili redovito, drugi navraćali povremeno. Sabrali bi se gotovo svaku večer na “divan” i zadimili bi kuću motajući duhan u listiće za cigarete “Halo Lulu 22” po kojima je rokerski bend “Đavoli” kasnije nazvao jedan svoj album.
Bio sam dijete, vjerojatno razigran, neposlušan i glasan kao i svaki drugi dječačić predškolske dobi - ne sjećam se da me itko ikada morao tih večeri upozoravati da budem tiho jer “odrasli pričaju”. A bio sam tiho, slušajući razgovore koje nisam shvaćao, svjestan da se događa nešto važno iako meni nerazumljivo. Vjerojatno mi je - živom dječačiću - bilo naporno ne zapitkivati i ne tražiti objašnjenja o tome što je to “Drugi svjetski rat” ili “točkice za hranu”, kakav je to dućan djed imao i što je u njemu prodavao. Pretresale su se teme i sjećanja koja nisam razumio, ali sam ih upijao uživajući u neshvatljivom osjećaju sigurnosti uz te starce. Postojala je u meni - siguran sam - i razina nelagode, čak i dosade u tom duhanskim dimom ispunjenom i zagušljivom prostoru. Kako to da su moja sjećanja na te večeri sjetna, ali ipak pozitivna i nadahnjujuća?
Veliki je četvrtak i čini mi se da tek sada na pragu pedesete polako počinjem otkrivati Uskrs - ne toliko razumom, koliko srcem dječaka. Razmišljanja o Uskrsu dosad mi je zamagljivala nelagoda uzrokovana krunom od trnja i strah od patnje križa, kao da tu završava uskrsna priča. Ne sumnjajući u stvarnost boli koju je Krist pretrpio i ne pretvarajući se da se je ne bojim, svjestan sam da patnja nije bila smisao Golgote nego samo prepreka na Njegovu putu do cilja. Iako nikad neću shvatiti i razumjeti Otajstvo Uskrsnuća, unatoč zagušljivosti i zadimljenosti vlastitoga uma - srcem osjećam da se dogodilo nešto veliko zbog čega se uz Razapetog i Uskrslog osjećam sigurno i spokojno.
Sretan i susretljiv, miran i spokojan Uskrs svima!