Svi smo čuli antičku mudrost “Carpe diem” - “Iskoristi dan” koja nam poručuje kako ne smijemo potratiti vrijeme i trenutak nego se svakodnevno trebamo truditi napredovati i razvijati. No, postoji li neka izreka koja nam savjetuje da dan koji nam slijedi ipak - prespavamo?

Jutros se ustah par minuta poslije pola sedam, pun optimističnih planova i nabijen zdravim snom. Nakon kave progleduše i uspješnog odupiranja od komentiranja političke žabokrečine na facebooku uputih se prema kozama i izmuzištu: dan je obećavao svojom jutarnjom svježinom toliko snažno da sam se zapitao bi li mi možda bilo pametno odjenuti košulju dugih rukava - ipak sam navršio pred neki dan pola stoljeća, moram pripaziti na vlastito zdravlje...

Već kod puštanja prvog vala koza na izmuzište primjetih da je neki vrag ušao u stado: kao da ne znaju gdje je izmuzište niti kamo trebaju gurnuti glavu - s Blankom se naganjah par minuta prije nego li se smjestila pred muzilicu. Odmah nakon prve runde pukla je gumica na pulsatoru muzilice - nije to nekakav veliki kvar niti šteta, par kuna i par minuta - ali bio je to nagovještaj na što će dan ličiti.

Zgotovih stado Bajadera i hrabro krenuh lomiti spojeno stado Ljubica i Blenti - kad ono umukne Eddie Cochran s radija. Lako što je nestalo glazbe - nestalo je struje! A bez struje pomusti preostalih tridestak koza na ruke je poveća pokora: a niti smo varali na porezu, niti jurili automobilom pred kamerama (točno znam gdje su kamere pa usporim). Marinine vijesti nakon razgovora s Elektrom nisu bile dobre: riječ je o redovitom održavanju na dalekovodu - planirani povratak u normalu je oko dva popodne. Odlučismo nepomuzene koze ipak pustiti na pašu pa ih pomusti kad se struja vrati: sad imaju manje mlijeka i bit će to u redu.

I tako, koze završiše na pašnjaku, jarci također... ja se presvukoh iz radne odore u okokućnu, istuširah se i s Marinom doručkovah - kadli krene grmiti! Navukli se oblaci, krenula kapkati i kiša... Spremaj, Hrvoje, koze! Ma niti 15 minuta nakon što su se koze uvukle u štalu - sunce piči kao na otvorenju Pelješkoga mosta, koze arlauču iz štale “puuuuuuštaj nas na pašuuuuuuu, Hrvojeeeeee!”. Srećom, u međvremenu došla i struja i prije onih dva popodne, pa u obilju neželjenih celzijevaca pomuzosmo koze i ponovo ih pustismo na pašu.

Da mi dan baš ne propadne, odlučih rasčistiti nešto grana i posjeći starih, suhih šljiva u voćnjaku. Dobro, počelo je malo grmiti, ponovo se navlače oblaci, zatvara se nebo sivilom od Modruša prema Plaškom - ali neće grom dvaput u koprive! Jel’ netko zna ime autora ove mudrosti? Porazgovarao bih s njim...

Rastrčih se po livadi pod krupnim kapima ljetne kiše spašavajući koze od potopa koji je krenuo. U onoj brzini zaboravih isključiti elektropastira pa me i struja onako mokrog kresnula! Neće grom u koprive dvaput... Dvaput sam zaboravio isključiti pastira, dvaput osjetih eletrone kako kroz mokru ruku traže i pronalaze put do zemlje. Al’ dobro, bar me grom nije kresnuo... Nisam se stigao niti presvući u suhu robu - eto ti opet sunca! Tijekom dana - stvarno ne pretjerujem - desetak je puta počela i prestajala padati kiša.

Kao da to nije bilo dovoljno, reče mi Dora da je krepalo svjetlo u kokošinjcu. “Ajde ti, čača, pogledaj o čemu je riječ, a mi ćemo pomusti koze.” Mislim si, “K vragu, pa neće grom triput u koprive, elektronizirao sam se dovoljno danas!” I neće grom triput u koprive, provjerio sam! Krepalo grlo, zamjenio sam ga i sad koke mogu imati tulum dugo u noć. Ostade mi samo još razvesti vodu na pašnjake za sutrašnji dan...

Kao da su sva pokisnuća i udari elektropastira upućivali prema sceni koja se prostrla preda mnom. Moja je Lika napokon prodisala nakon suše i vrućine koja ju je zadnjih dana pogodila! Znate kako u one jesenske dane dah iz usta bude bjeličast, vidljiv? Gore već potrošeni oblaci, dolje brežuljci obučeni u sumrak - a između bjeličasta koprena! I Velebita - ona vila o kojoj se pjesme pjevaju - izašla je i pleše radujući se obećavajućoj svježini, tu je negdje i Regoč, niti patuljci sigurno nisu daleko.

Uhvatih se kako stojim pokraj našeg traktorčića kojim donosim vodu na njivu gdje su koze na ispaši i zurim u scenu u kojoj vidim i sebe kao sudionika - Umalo mi je umakao ovaj dan...