Dostava kao i svaka druga (osim što je jedna od zadnjih ove sezone): pun prtljažnik sireva, jogurta i kefira, Ray Charles, Aretha Franklin, Kinksi i njima slični pršte sa zvučnika u Fordu, maglovit i hladan jutarnji Gorski Kotar samo je istaknuo posljepodnevnih riječkih 28 celzijevaca... Uz pola prstohvata prometne nervoze (u Zagrebu nisu dovoljne niti dvije šake, a mi Ličani imamo krupne ruke) i očekivano-neočekivanih raspleta, isporuka naručenih paketa tekla je uobičajeno. Započeh s Vežicom, dolutah u Drenovu odakle se spustih u Rastočine i Belveder pa onda prema Kraljevici, Šmriki i Krku - i dalje prema Senju...

Ali, da ne zaboravim, jer bi me prizor o kojem samo počeo pisati i koji mi se upekao u rožnicu oka mogao zavesti pa da ne napišem ono “važno”: u Zagreb planiramo u petak 21. listopada, a u Rijeku-zapad tjedan dana kasnije 28. listopada. Naravno, ako se s time slože naše smeđodlake dame. Prognoze vremena su obećavajuće i sve je moguće, pa čak i još jedan posjet Krku. S druge pak strane, iskustvo mi govori da kad prognozeri najavljuju sunce i toplinu, valja kupovati gojzerice i cijepati drva.

Navratih se, da nastavim, na putu prema Senju u Novi Vinodolski, i kod Goge ne samo zaradih koju kunu dostavljajući sir nego se i ošišah. Pred par mi je dana Marina, poštujući našu bračnu tradiciju, dostavila treće upozorenje za šišanje upotpunjeno ne biljezima nego “onim” pogledom - znao sam da je došlo vrijeme i da moram pod škare. Dan je bio lijep, Goga je imala vremena, ja sam bio malo ispred rasporeda... Zašto ne? Niti pola sata kasnije, bez “zakrilaca” iznad ušesa i “fudbalerke” nastavio sam prema Senju. I tada je započela čarolija...

Zapravo, započela je usponom od Senja prema Vratniku onom, zmijovitom cestom. Pravi je užas uhvatiti rep kolone kojoj je na čelu kakav kamion ili neupućeni turist - ovoga sam puta bio pošteđen tlake. Lomeći serpentine primjetio sam neuobičajenu nijansu svjetlosti zalazećeg Sunca iznad krošanja stabala. I koliko sam se god trudio biti okupan tom narančastom bojom, neprestano mi je izmicala - taman toliko da ne odustanem od potjere. Stiskao sam pedalu gasa (rekla bi mi Marina prijekorno: “Opet si letio preko Kapele!” - mada se na dvije od tri snimke kamere koje kontroliraju brzinu prometa točno vidi da su mi gume u dodiru s asfaltom: ergo, nisam letio) želeći uhvatiti taj trenutak zalaska Sunca i pogled s Vratnika prema moru...

Nisam uspio, popevši se na Vratnik - Sunce je već zašlo. No, zrake koje je poslalo prema Vratniku prije nego li se sakrilo za obzor - još su uvijek putovale! Nekako se sjetih kliknuti par fotografija promatrajući taj trenutak u vremenu s parom zaljubljenih Slovenaca. Nestala je svjetlost, i osjetih tada da puše hladan povjetarac, da je puno sati i da moram kući: kao da sam bio istrgnut iz nečeg krasnog i vraćen u svakodnevnicu.

Da nije bilo upozoravajućeg Marininog pogleda, da Goga nije imala vremena... ma da se sve kockice nisu posložile i da sam vijagao prema Vratniku 15 minuta kasnije ili ranije - propustio bih ono nešto o čemu je Ivana Brlić Mažuranić tako maštovito pisala. Pitam se, koliko toga propuštamo, ne uočavamo? Ma, koliko toga i kad nam bude ponuđeno - zanemarimo jer  “ima vremena” ili “budemo drugi puta”? Bili smo, Marina i ja, na Etni prilikom jedne njene erupcije i gledali na udaljenosti od parsto metara kako iz grotla izbacuje kamenje. Tu istu večer promatrali smo iz seoceta Trecastagni podno Etne kako se iz vulkana izlijevaju vatreni potoci lave... Tri Etne za jedan Vratnik!