Kroz par sati naći ću se s one strane predavonice i iako mi nije na kraj pameti omalovažavati značaj činjenice da ću po prvi puta u životu biti predavač ni manje ni više nego na Okruglom stolu u Hrvatskom saboru, i iako cijeli dan pomalo uzbuđen prekrajam tekst i važem riječi i slogove - ove Čiste srijede ipak mi misli vrludaju, a rukica bi pisala o dojmu koji je na mene tako podlo ostavio ovaj dostavni, riječki ponedjeljak...

Niti kao dijete nisam se volio maskirati, a samo sam jednom još dok smo živjeli u Zagrebu - gotovo po kazni - bio u na Samoborskom fašniku. Eto, nekako mi nikada nije legla ta fašnička gungula. Pribojavao sam se dostave po Rijeci ovog predkorizmenog ponedjeljka ne znajući hoće li koja ulica biti zatvorena za promet te ću morati tražiti zaobilaznice po gradu kojeg jesam upoznao, ali ipak ne tako dobro.

Bili smo Dora i ja u Rijeci i desetak dana prije ovoga “podlog” ponedjeljka istim poslom: dostavljajući jaja navratili smo i na Pulac iznad Rijeke. Prekjučerašnji je ponedjeljak - sada to vidim - tada zamahnuo svojim krozvremenskim pipcima i doveo me do uigrane ekipe koja je pripremala improvizirano vozilo za tada predstojeću povorku maškara. Nekoliko je mladića (sad si malo tepam, bili su to dečki mojih godina, ali dobro sad) pripremalo barku na kotačima: čekičak i šarafi, čašica medice, glazba Kvarnera iz zvučnika... Jedva se suzdržah da ne otmem kutnu brusilicu iz ruku majstora koji je - po mojoj slobodnoj procjeni - pripremao ukras za farove tog vozila: stvarno sam poželio postati dio te izvanvremenske Matrice. Ali, dovedoh se u red na vrijeme, niti kćer nije primjetila moju čežnju za uključivanjem.

Došavši, dakle, prekjučer u Rijeku Dora i ja smo zatekli centar grada okićen šarenim trakicama i prožet mirisom netom završene zabave. Pomalo naivno i potpuno pogrešno na svim razinama pomislih: “Bogu hvala, ludilo je gotovo!”

Jedna je mlada dama - ne sjećam se više da li na Škurinju ili Drenovi, preuzimajući naručena jaja, gotovo šaputala. Glas joj je, kako sama reče, zaostao na karnevalskoj povorki i tek se sada polako vraća kući. Pomalo prijekorno nas je pogledala kad smo joj priznali da niti jednom nismo bili na karnevalu u Rijeci i jedva se izvukosmo čvrstim obećanjem da ćemo iduće godine biti tu, kako Bog zapovijeda.

U Rubešima nas je pak domaćin nagovarao da navratimo u Kastav iz kojeg su se oni upravo vratili: “Zvončari su tamo, bila bi šteta da ih ne vidite ako to do sada niste imali priliku! Znam da ste tu poslom, ali svejedno - nećete požaliti!” Nismo, nažalost, stigli podružiti se s zvončarima, a društvene mreže ponude taman toliko da smo požalili što nismo stigli!

Gledajući fotografije zamaskiranih ljudi - iskrenu, gotovo dječju sreću u pogledu i potpuno jasan govor tijela koji na svakom jeziku govori “uživam biti dio ove bajke” - shvatite da Riječki karneval uopće nije posao ili turistička atrakcija poput one u Veneciji ili Riju. Riječani žive svoj karneval kao što i udišu zrak, i mladi i stari, to je praznik veći i od dočeka Nove godine: da se iduće godine ne pojavi niti jedan jedini turist - Riječki karneval se ne bi promijenio niti za jednu masku! Mi na selu poprilično uobraženo volimo reći: “Može umrijet’ selo, ali ne i običaj!”, ali morali bismo se ugledati na Rijeku i razgoračenim očima, poput klinca koji prvi puta vidi klauna, učiti kako se čuvaju običaji. Svatko s kime smo se u razgovoru dotaknuli Karnevala, potvrdio nam je da je bio na Karnevalu jer je on sastavni dio života Rijeke poput disanja, kiše ili bure - ili je iznosio opako opravdan razlog zašto nije bio tamo.

Ali nije samo karnevalska povorka u pitanju - mene su fascinirali zvončari koje smo, eto, ove godine propustili. Ima nešto u toj kakofoniji zvukova, maskama i runu, nastupu potpuno neuobičajenom za jedan grad (za bilo koji grad osim onoga koji teče, naravno) kojim se tjera zima i najavljuje proljeće. Ne zamjerite mi - kao “vanjskom” teško mi je reći gdje završava Rijeka, a gdje počinje Viškovo, Kastav ili Matulji (ali i takva bezgraničnost je čar Rijeke, zar ne?). Nekako mi se čini - kao “vanjskom” - da zvončari nisu tamo jer to moraju biti - pa tko će potjerati zimu, ako ne oni? Sveta je to i časna dužnost, da ne kažem tradicija.

Ako ništa drugo, znam gdje ću biti sa svojima pred samu Korizmu iduće godine...