U zadnje dane našeg “odmora” i prije početka mužnje (koju smo - moram to ponosno naglasiti - tako stručno i precizno uklopili u preko pedeset centimetara novoga snijega) razletili smo se posvuda: Marina je tako zadnji tjedan “godišnjeg” provela u Karlovcu na stručnom usavršavanju, a Dora i ja smo u četvrtak krenuli put Sabora. Vozeći autocestom, predrasude o političarima su me s jednog ramena uvjeravale u svu uzaludnost tog pohoda, no s drugog se ramena sramežljivo javljalo sjećanje na nedavno poslijepodne kad nas je na našoj farmi posjetio saborski zastupnik Marin Miletić koji bi - da je indijanac - imao ime “Onaj koji čuje”.

Ako očekujete izvještaj što je tamo tko rekao - ne čitajte dalje! Ovo je doživljaj Sabora i onoga što se tamo događa očima jednog - priznajem - preplašenog kozara koji bi na tom časnom mjestu jedva spojio rečenicu, i to onu prostu sa subjektom i predikatom, da pred sobom nije imao ispisane misli usaglašene na zadnjem sastanku SKOJ-a (Sirarsko-Kozarskog Odbora Jagara).

Krenusmo, dakle, Dora i ja i prije vremena prema Zagrebu. Večer ranije javio nam se Marin i predložio da izrečem par rečenica pred okupljenim novinarima prije samog početka Okruglog stola, nakon njega i predsjednika poljoprivredne komore. Rekoh: “Može, nema problema!” Vozeći se prema Zagrebu, Dora i ja smo pokušavali uobličiti pozdravne riječi u slijed... Bože, lakše sam pripremio vjerojatno najteži ispit na teologiji kod prof. Kušara nego tih par rečenica. A i kad je došlo vrijeme da ih izrečem, onako iz glave... trema je nevjerojatna stvar! Pod nosom 5-6 mikrofona, još dvije-tri ruke pružaju uređaje za snimanje, reflektori, kamere - manje je bilo neugodno kad mi je naš jarac Blenton pred par godina slomio dva rebra!

Ali, krenimo redom. Ušavši u zgradu Sabora dali smo na uvid naše osobne iskaznice i objasnili kojim smo poslom došli. Mrk djelatnik na ulazu strogim nas je glasom uputio na postupak kontrole i prolazak kroz senzore metala kakvi se nalaze na aerodromima, a njegova nas je kolegica odvela u saborsku kantinu kako bismo tamo pričekali početak sastanka. Kava, jamnica i naravno TV na zidu na kojem smo promatrali dvojicu političara kako se nadmudruju - a taman smo, slušajući onog strogog portira, prošli pored njih pred par minuta.

“Hej, pa ovu sam dvoranu već vidio na televiziji, i - gle: moje je ime tamo ispisano!”, prve su misli koje su mi prošle kroz glavu nakon što nas je zastupnik Miletić doveo na mjesto događanja. To je bio trenutak kad se nespokoj počeo penjati po leđima: tamo sjedi ravnatelj Uprave za stočarstvo i kvalitetu hrane, pored njega je predsjednica Odbora za poljoprivredu i predsjednik Hrvatrske poljoprivredne komore, bilo je tu i nekoliko saborskih zastupnica i zastupnika te sveučilišnih profesora, te kolege OPG-ovci. A ja sinoć našim jarićima objašnjavao kako ne smiju ulaziti u jasle...

Poslušali smo izlaganja uvaženih sudionika, a kad je došao red na mene, nesigurnim i nervoznim glasom uspio sam ispričati dogovoren slijed riječi u onih 6 minuta i par sekundi dodjeljenog mi vremena. Nije lako biti političar, još je teže biti išta pred reflektorima i kamerama - ne bih im volio biti u koži. Pretpostavljam da je teško ostati usredotočen na poslanje koje im je dano, puno je lakše prepustiti se struji i popunjavati tablice i kućice bez obzira da li time društvo koje im je povjerilo vodstvo napreduje ili nazaduje. Ipak, ima i nekolicina onih koji žele čuti i saslušati probleme i zbog kojih se isplati potruditi ne samo uobličiti misli nego ih i izreći u tako neprirodnom okruženju.

Nakon svršetka, popričali smo i sa štovanom zastupnicom Ružicom Vukovac. Dok se većina sudionika razbježala, ona nas je otvorena srca i puna iskrena razumijevanja saslušala i ponudila vlastita iskustva. Bilo nam je žao što razgovor ne možemo nastaviti, ali obaveze radnoga dana tjerale se i nju i zastupnika Miletića dalje. Čini mi se da je to najveći nedostatak toga posla - teško se usredotočiti i pojedinu ideju izvesti do kraja jer te jednostavno žrvanj vuče dalje. Nadam se da ćemo pronaći vremena i nastaviti razgovor ugodni s gđom Vukovac i g. Miletićem  - toga puta u mnogo neformalnijem okruženju, možda na nekoj farmi koza kad tamo prestane sezona mužnje, možda i u proširenom društvu sa g. Troskotom i g. Sladoljevim...