Možda je sve započelo - kako sam to ne tako nedavno naveo - sredinom zadnjeg ožujskog tjedna, no nije završilo niti tijekom travnja nego se proteglo duboko u svibanj. Ne, nije riječ o komplikacijama dišnih puteva - nego o kalcifikaciji desnog ramena...

Puneći peletima peć centralnog grijanja prepunio sam čašu pokretljivosti u desnom ramenu do te mjere da se nisam mogao niti rukovati, a kamoli pomusti koze ili čak prinijeti ustima čašu vode. Premontirali smo doma raspored, ali najveći teret moje ozljede podnijele su Marina i Dora. I to je rečenica koja jedva da dotiče njihovu uloženu muku i napor...

Da Vas ne gnjavim detaljima - iako samo od svoje liječnice dobio uputnicu i iako redovito uplaćujem zdravstveno osiguranje kako to maćeha država od mene traži, ozdravljenje sam dobio (plativši ga, naravno) u privatnom sektoru jer naprosto nije bilo moguće čekati pregled, snimanje ramena i potom fizikalnu terapiju ritmom kojim to maćeha odrađuje. Možete si zamisliti kako sam se osjećao kad sam si polovicom svibnja uplaćivao (obzirom da sam paušalac) zdravstveno osiguranje od kojeg nemam gotovo nikakve koristi? Potpuno razumijem misaoni sklop Matije Gupca!

Kako bi takva situacija trebala funkcionirati? U petak početkom svibnja Dora se javila u GGB concept (tvrtka koja se bavi među ostalim i fizikalnom terapijom) i isti dan sam bio na pregledu, naručen za snimanje ramena ultrazvukom, a već par dana kasnije primio sam prvu terapiju. Nakon druge vratio sam se mužnji - na oduševljenje i olakšanje obje Jagarke!

Napunio sam epruvetu četvrtog desetljeća, čak se počela i preljevati (k vrapcu, nismo se tako dogovorili davne 1972.) - ali u svojoj sam glavi i dalje tridesetogodišnjak koji može sve. Probleme mi stvara hram moga duha kojeg nazivamo tijelo i koji traži - da ne kažem zahtjeva - više pažnje i više obzira. Pretpostavljam da je izazov desetljeća preda mnom usuglasiti prohtjeve duha s mogućnostima i kvadratima hrama u kojem taj duh prebiva. Nije da mi se sviđa nizbrdica koja je - čini se - preda mnom, ali oduvijek su me uzbuđivali izazovi. Ovaj koji je očito preda mnom se zove “kako s manje ostvariti isto ili više?” Pedesete su upravo postale zanimljive na jedan čudan način. Ali nije li i sam život čudo?

Kako zrelimo (moram biti iskren - prvotno sam napisao “kako starimo”), to više zadovoljstva pronalazimo i Marina i ja u detaljima i sitnicama: u zadovoljnim kozama koje tako spokojno uživaju u smiraju dana: zar su nam stvarno potrebne maline u veljači, ferari u garaži i peteroznamenkaste cifre na tekućem računu?