Kraj zime i dobar dio proljeća valovit je kao Velebitski kanal kad ga pomiluje bura: svi smo se zaželjeli kozjega mlijeka i onoga što iz njega poteče pa se narudžbe slijevaju i sa sjevera i sa juga. S druge strane koze još nisu izašle na pašu, vimena se tek zagrijavaju za vrhunac laktacije, a uvijek ima med kozama poneka mudrijašica koja se jesenas kasnije naparila pa nam mlijeka nedostaje za sva zainteresirana riječka i zagrebačka nepca. Ipak, isplivavši iz onih dugih, obilnih i učestalih kiša iza kojih nam se prikralo ljeto uhvatili smo ritam mužnji, prerada i dostava, Jedino nam praznici i blagdani kvare naš kozarski trokorak: ponedjeljak - utorak - četvrtak...

O životu na farmi koza - kao i o životu na bilo kojoj farmi - mogli bi se pisati romani u nastavcima, samo kad bi bilo vremena sjesti i pozabaviti se riječima i zarezima. Zapravo, budem stvarno i iskreno iznenađen kad dva-tri dana u komadu sve funkcionira baš onako kako smo to večer ranije doma isplanirali. Dođe zima kad se pojavi vrijeme za imenice i glagole, ali sjećanja tada već izblijede i... i tako ukrug.

Neki smo dan Miha i ja službovali navečer na izmuzištu. Inače, naše izmuzište ima osam pozicija, što znači da istovremeno muzemo osam koza. Stoga smo odmah nakon proljetnog čišćenja štale spojili dva manja stada Blenti i Ljubica u jedno veliko - i dobili smo 40 Bubica. Njima još treba pridodati i 16 Bajadera - to znači da prilikom mužnje odradimo 7 rundi.

Kako to i inače radimo, prije mužnje oko 8 navečer koze smo vratili s pašnjaka u štalu te ih onda krenuli musti. Pustivši zadnju, petu rundi Bubica, jedna je pozicija na izmuzištu ostala prazna: jedna koza nedostaje! “Nema panike”, rekoh Mihi, “vjerojatno se jedna Bubica nekako zavukla među Bajadere!” Brojavši dvaput Bajadere nikako nisam mogao dobrojati do 17. Prebacili smo Miha i ja Bajadere iz njihove štale u prostoriju kraj izmuzišta, Miha je brojao kad su izlazile iz vlastite štale, a ja kad su ulazile u odredišnu prostoriju: 16 glava i niti jedna više!

Pred par godina nam se dogodila ista stvar. Tada smo pronašli jednu curku koja je zaglavila na šljivi: stablo je izraslo poput rašlji (poput slova V), koza se vjerojatno prednjim nogama uprla u jedan krak kako bi dosegnula kakav listić, skliznula je i noge su joj propale među rašlje. Našli smo ju kad je mrak već bio pao, preplašena i pomalo ukoćena zameketala je kad nas je čula. Malo je šepesala hodajući kući, malo sam ju nosio - ali sutra je bila kao nova.

Ta mi je slika prošla kroz glavu i odmah smo Miha i ja krenuli na Gromače gdje su Bubice bile na paši potražiti nesretnicu. Prošavši uzduž i poprijeko Gromače i potrošivši bateriju na svjetiljci, vratismo se kući i po novu rasvjetu i po pojačanje. Pozvali smo Doru da se priključi potrazi, sad već i preplašeni: nema koze, inače se često čuju čagljevi - da nije ovoga puta veće zlo u pitanju?

Pridruživši nam se, Dora je samo zavirila među Bajadere i niti 5 sekundi kasnije rekla: “Pa evo ti Stopedesetsedmice, zar ju ne vidiš, ona je Bubica!”

“Pa, majku ti poljubim...!” Ni sam ne znam da li sam to rekao Stopedesetsedmici u ljutnji jer nas je prošetala i prodrmala nas strahom, ili radostan što je tu. Ili sam to rekao Dori, šokiran njenim poznavanjem koza... Ili samom sebi, nekad dobrom matematičaru koji sada ne zna nabrojati do sedamnaest!

Što se dogodilo? Kad imate koze, to nikad ne pitate! Možda nije sa svojim stadom ušla u štalu nego je ostala pasti travu u voćaru pa se kasnije samo priključila Bajaderama, možda Miha i ja moramo ponoviti brojanje do 20... Bogu hvala, ta je priča dobro završila. No, iduća nema tako sretan kraj.

Sjećate se Crnog, udomljenog mačića koji mi se jedne večeri samo sparkirao na prsa dok sam gledao televiziju i neuviđavno krenuo presti praveći se da ne zna da nisam ljubitelj mačaka. Što sam mogao napraviti na takvu bezobraštinu nego - krenuti ga grebkati po licu i vratu?!? Zavukao mi se taj vražičak pod kožu, usred noći je znao grebati po prozoru zahtjevajući ulazak. A kad bi se najeo, uvalio bi se ne samo na krevet, nego baš na mene. Lovac i ljubavnik: pričao mi susjed Žarko da su se naš Sivi (Crni i Sivi su braća) i Mikin Šari znali tući tražeći pravo na parenje sa Žarkovom mačkom. Dotle bi Crni, iza njihovih leđa, “odradio posao”. On je i glavni uzrok što smo prošle godine imali osjetno više muha u štali: nakon što je polovio sve miševe, uočio je vrapce...

Nešto od toga dvoga ga je došlo glave: vjerojatno zanesen jednim ili drugim nije obratio pažnju na sjajne oči čaglja ili lisice koje su ga promatrale odnekud i... nema ga sad već dobrih desetak dana. Ali, to je život, da li bi bilo bolje da ga nismo pustili u Jagare? Sjećat su se tog vražička i svega lijepog što je donio u naše živote, ma koliko god to bilo kratko trajalo.

Veli mi Valerija, Žarkova supruga, da je ona njihova mačka omacila i jednog crno-bijelog. I da taj momčić još uvijek traži dom... Trebam li uopće reći da ga je našao? Da, život se nastavlja, često drugačije nego to mi isplaniramo.